MEDIJSKA PODVALA ŽUPNICIMA
14.2.2007,
Piše: Dr. s. Rebeka Anić,
Ne opravdavajući neznanje, zbog objektivnosti, potrebno je reći da svećenici i drugi pastoralni djelatnici nisu jedini koji nisu upućeni u problem obiteljskoga nasilja. Postoje istraživanja u Hrvatskoj iz 2000. godine koja pokazuju kako mitovima o nasilju podliježu i stručnjaci u sustavu primarne zaštite i socijalne skrbi (liječnici obiteljske medicine, patronažne sestre i socijalni radnici). Njih 28,2% osjeća se bespomoćno u susretu sa zlostavljanom ženom jer ne znaju kako bi joj pomogli. Zbog tih se istraživanja nikoga nije napalo već se organiziralo edukacijske seminare.
Javnost se zgraža zašto se o nasilju u obitelji ne uči na teološkim učilištima a ne postavlja se pitanje koliko se uči na drugim studijskim pravcima. Jedna od psihologinja u savjetovalištu za žrtve obiteljskoga nasilja rekla je da se s temom obiteljskoga nasilja tijekom studija nikada nije susrela.
Istraživanje nije pokazalo da su «zakazala biskupijska bračna savjetovališta» jer se nije provjeravala njihova kvaliteta. Još manje se može govoriti da Crkva na ovom području ništa ne poduzima. Za potrebe ovoga istraživanja razaslan je upitnik na sve (nad)biskupijske ordinarijate i sve muške i ženske zajednice s pitanjem koje ustanove za pomoć žrtvama obiteljskoga nasilja imaju. U okviru Crkve u Hrvatskoj postoje dva savjetovališta za žrtve obiteljskoga nasilja, osam kuća za zbrinjavanje žrtava obiteljskoga nasilja, 16 bračnih i obiteljskih savjetovališta. Mediji to prešućuju. Ne trebamo zaključiti da je to dovoljno ali se možemo pitati kako to da se tako oštro osuđuje Crkvu što nema više sličnih ustanova a propušta se izvršiti pritisak na državu da osigura više sredstava za financiranje skloništa za žene? Možemo se pitati i zašto nitko nije uočio podatak da je Đakovačko-Srijemska biskupija 2005. godine osnovala Biskupijsko povjerenstvo za pastoral branitelja i stradalnika Domovinskog rata koje organizira tribine i radionice na kojima se govori i o agresiji i ophođenju s agresijom? Isticanje pozitivnoga primjera moglo bi poslužiti poticanju i drugih da ga slijede.
Kada su 1996./97. godine ženske udruge iznijele u javnost problem obiteljskoga nasilja, mediji su ih napali. Proglasili su ih neprijateljicama obitelji, društvenoga poretka i branitelja domovinskoga rata. Sad, kad se u Crkvi pokušalo istražiti što se na tom području pastoralno dobro čini a što bi trebalo unaprijediti i popraviti, mediji taj pokušaj predstavljaju kao napad pojedinaca iz Crkve na samu Crkvu. U svakom slučaju, medijski se odvraća pozornost od zbiljskoga problema i svodi na ideološke obračune: ili s feminističkim udrugama ili s Crkvom.
O pismu koje su ženske udruge 1997. godine uputile svim vjerskim zajednicama s molbom da se pridruže u osvještavanju svih građana/građanki Hrvatske, osobito vjernika/ca o nužnosti prestanka vršenja nasilja nad ženama, izvijestio je Glas Koncila a neki župnici su ga čitali na kraju euharistijskog slavlja. Zbornik o nasilju nad ženama u obitelji upravo nastoji ukazati kako je prijeko potrebno uspostaviti suradnju i koordinaciju djelovanja između različitih državnih, civilnih i crkvenih ustanova ne samo u pomoći žrtvama obiteljskoga nasilja već i u razgradnji strukturalnog nasilja koje obiteljsko i svako drugo nasilje i omogućava i podržava. Negativno stvoreno ozračje oko Zbornika ne samo da može kočiti tu suradnju već i unutarcrkvenu raspravu o ovom problemu. Treba li to nekome?
