•  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
оригами из бумаги

ŽELJKO MARDEŠIĆ – Živi glas Koncila

E-mail Ispis PDF
title

Ma koliko bila istina da krepost poniznosti i samozataje u kršćanstvu kotira visoko, istina je da jednako visoko kotiraju i izjave poput: "Prođi zemljom tako da na njoj ostaviš trag!"; "Neka svijet nakon tvoje smrti ne bude takav kao da tebe na njemu nikad nije bilo!" i sl. I ma koliko se na prvi pogled činilo da su ove i ovakve misli previše samodopadne, previše ambiciozne i, kao takve, da su u neskladu s kršćanskom skromnošću i poniznošću, ipak nije tako, jer dijalektika se kršćanskoga života ne očituje samo u napetosti između "već" i "još ne" - vlastitoj Kraljevstvu Božjem - nego i u sinergijskoj napetosti između Božje milosti i naše subjektivnosti u kojoj smo mi istodobno i subjekt i sredstvo djelovanja. Ta dijalektika, naime, postoji i između one: "Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti'" (Lk 17, 10), i one druge: "Vi ste sol zemlje, (…)Vi ste svjetlost svijeta. (…)Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." (Mt 5, 13. 14.). Koliko je teško sinkrono držati u rukama oba kraja ovoga dijalektičkoga štapa, tj. i svijest vlastite beskorisnosti i potrebu činjenja vlastitih dobrih djela, svjedoči između ostalog i slučaj Martina Luthera koji se i na njemu tako slomio da se opredijelio isključivo za milost – sola gratia! A kad se ovoj bitno dijalektičkoj strukturi kršćanske vjere pridoda još i okolnost da se ona živi i ostvaruje na prostoru koji nekoć nije bio samo "predziđe kršćanstva", nego ujedno i predziđe islama, predziđe komunizma, nacizma, fašizma,.. riječju do te mjere predziđe svega i svačega da ga mirno možemo smatrati područjem za eksperimentiranje povijesti, tada možemo barem donekle razumjeti zbog čega je u mnogim glavama na ovim prostorima sadašnjost zapravo kriptonim za prošlost, a budućnost sinonim za sadašnjost. A tek kad to shvatimo, imamo prave koordinate u koje možemo smjestiti život i djelo Željka Mardešića, alias Jakova Jukića, čovjeka, katoličkog kršćanina i intelektualca.

Željko Mardešić, dakle, živi i djeluje u okolnostima koje - već samo po sebi teško i zahtjevno - poslanje katoličkoga kršćanina na specifičan način dodatno otežavaju. Eksperimentalni karakter povijesnoga vremena na ovim prostorima, naime, vrši kroz duga stoljeća pritisak na mozak svakoga novog naraštaja ne bi li  se okanio dijalektičkoga mišljenja tako što će, zanemarivši tezu, i odbacivši sintezu, svu svoju energiju usredotočiti na – antitezi! Zato je ovdje oduvijek bilo u cijeni ono "protiv". Apriorna, "apologia pro domo sua", uz estetski i intelektualno neambicioznu eristiku, jesu roba koja se ovdje traži. Više, naime, od vlastite istine ovdje se istražuje tuđa laž; više od vlastite snage, tuđa slabost; više od vlastite dobrote, tuđa zloća i sl. Stoga i ne čudi što je, događajem Drugoga vatikanskoga sabora, Crkva u ovim krajevima bila zatečena do te mjere, da duh toga Koncila nije na ovim prostorima pravo zaživio ni nakon 40 godina. Jer Koncil se dogodio pod geslom i pitanjem "Crkvo, što ti kažeš o sebi?", a takav način postavljanja pitanja ovdje nije uvriježen. Naprotiv, u ovim je krajevima bilo i ostalo zanimljivo uglavnom ono što drugi kažu o Crkvi i što Crkva kaže o drugima: inovjercima, komunistima, masonima i sl., tj. o svojoj antitezi, o svojim neprijateljima, a ne što ona sebi i drugome o samoj sebi. Na Koncilu, međutim, Crkva prebacuje naglasak s kršćanske antiteze – tj. od svojih adversarija - na samu sebe, na svoje vlastito bogatstvo i poslanje, tj. na kršćansku tezu koja je otvorena za jednu novu kulturnu i civilizacijsku sintezu. Takvo koncilsko polazište temelj je njegovu zagovaranju dijaloga, sa svim ljudima dobre volje, neovisno o političkoj opciji, svjetonazoru, vjerskoj pripadnosti i sl., što je ipak nešto sasvim drugo i drukčije od gotovo folklorne fiksiranosti na antitezu koja je sama sebi svrhom.

Iz potrage za odgovorom na pitanje "Crkvo, što ti kažeš o sebi"? nastao je temeljni dokument Drugoga vatikanskoga sabora, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, iz kojeg su onda deducirani drugi strateški dokumenti istoga Koncila kao što su, primjerice, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes i Deklaracija o vjerskoj slobodi Dignitatis humanae. U Lumen gentium je Crkva, iskoračivši i misaono iz societas - pa i one societas perfecta! - u communio, prepoznala sebe kao Božji narod, većinski satkan od kršćanskih laika, što će reći da je prepoznala sebe kao takvu zajednicu koja je svojim zajedništvom povratila laikatu njegovo iskonsko eklezijalno dostojanstvo. To je eklezijalno otkriće laikata bilo toliko neočekivano i novo da je Koncil - uz njegovo teološko lociranje unutar Lumen gentium i praktičku usmjerenost u Gaudium et spes - držao potrebnim donijeti i još jedan poseban Dekret o apostolatu laika, Apostolicam actuositatem. Dakako, Crkva, koja je na ovakav način "otkrila" svoj laikat nije mogla a da i sama ne bude svojevrsno "otkriće" za te iste laike. Željko Mardešić je jedan od tih i takvih katoličkih laika koji je u Lumen gentium našao odušak za svoju vjeru, u Dignitatis humanae vjernički odušak za svoju ljudskost, a u Gaudium et spes i Apostolicam actuositatem nadahnuće i normativni okvir svoga ljudskoga i kršćanskoga poslanja.

Iako po zvanju pravnik, Željko Mardešić je po svojoj znanstvenoj, fundamentalnoj opciji sociolog religije. Tà već puko spominjanje njegova imena među znalcima odmah asocira na sociologiju religije, jer gotovo da se to ime i ne izgovara bez onoga "poznati splitski sociolog religije". Pa ipak, ni sociologija religije, za koju se stručno opredijelio, ni pravo za koje se stručno školovao, za Željka Mardešića nisu imali značajku njegova životnoga poslanja, naprotiv, pravnička aktivnost mu je omogućavala tek privređivanje nužnih sredstava za život, a sociologija religije mu je ponudila tek najprikladniji početni okvir punijega vjerničkog angažmana. Naime, uvodno spomenuta načelna dijalektika kršćanske vjere - inkarnirana u navedenu specifičnost ovoga prostora i vremena, a poticana Željkovim prirodnim darovima i sklonošću - kao da ga je predodređivala za ovu struku. Međutim, kako je metodološki postupak i sociologije religije, kao znanosti, uvelike objektivirajući, pa utoliko i neadekvatan objektu koji istražuje, Ž. Mardešić je, kao kršćanski i katolički vjernik, pronašao prikladniji način istraživanja religijskoga fenomena u društvu u fenomenološkoj metodi, točnije u fenomenologiji religije, jer ovakvom pristupu religiji osobna vjera istraživača ne samo da ne smeta, već je na neki način preduvjet mogućnosti ispravnoga postupka. I tako je Ž. Mardešić, po zvanju pravnik, snagom svoga vjerničkoga impulsa postao jedan od najuvaženijih sociologa religije ne samo u Hrvatskoj, nego i na području cijele bivše Jugoslavije, odnosno rodozačetnik fenomenologije religije na istim prostorima.

         Znanstveni je opus Željka Mardešića impresivan, jednako kao i znanstvena ozbiljnost koja je u nj utkana, zbog čega je doista bilo "dostojno i pravedno" da mu na temelju takvoga opusa Splitsko sveučilište dodijeli naslov počasnoga doktora humanističkih znanosti, što je ono i učinilo. Taj opus tvore:

- 6 knjiga s ukupno 1639 stranica teksta;

- suradnja u Općoj enciklopediji Jugoslavije, i udžbeniku Etika;

- 10 radova objavljenih u inozemnim znanstvenim časopisima na francuskom, talijanskom, slovenskom, i sl.;

- 24. rada objavljena zbornicima;

- 8 radova objavljenih u Bogoslovskoj smotri;

- 62 rada objavljena u Crkvi u svijetu;

- 10 radova objavljenih u Obnovljenom životu;

- po 1 rad objavljen u časopisima: Svesci, Dijacovensia, Vrhbosniensia,Encyclopedia moderna, Pogledi, Naše teme, Marksističke teme, Sociologija, Filozofska istraživanja, Socijalna istraživanja, Europski glasnik i Gradina;

- po 2 rada u Novoj prisutnosti, i Reviji za sociologiju;

- po 3 rada u Društvenim istraživanjima i u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije. Uz ovih 138 obimnijih i posve znanstvenih radova, Željko Mardešić je objavio i preko 270 raznih članaka po katoličkim tjednicima i mjesečnicima. Njihov se broj jednostavno ne može točno utvrditi, budući da ih Željko još uvijek kontinuirano piše i objavljuje, posebice u Svijetlu riječi i Kani.

 Međutim, kako su korijeni njegove znanstvene aktivnosti na području humanističkih znanosti bili i ostali vjernički, i jer se u povijesnom pogledu na ovom podneblju očito sa svim i svačim više eksperimentira nego li s koncilskim duhom, Željko se Mardešić, kao veliki zaljubljenik u taj Koncil, protokom vremena od sociologa i fenomenologa religije sve više promeće u teologa i koncilskoga proroka. Radovi, naime, koje i nadalje kontinuirano i neumorno objavljuje u raznim našim crkvenim publikacijama sve više podsjećaju na krik čovjeka koji, zbog pomanjkanja koncilskoga kisika, nekako sve teže diše. Odatle i njegova potreba da uvijek iznova tumači i ponavlja kako se na svjetskoj, europskoj, pa i na ovoj našoj političkoj, društvenoj, civilizacijskoj i kulturnoj sceni posljednjih nekoliko stoljeća ipak nešto dogodilo, i kako stoga ni ovdje sadašnjost ne smije biti kriptonim za prošlost, a budućnost sinonim za sadašnjost, i da bez spoznaje i razumijevanja toga što se dogodilo nije moguće razumjeti ne samo Drugi vatikanski sabor nego ni stanje vjere i Crkve, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Odatle i njegova potreba da se stavi u prvi red onih koji o temeljnim kršćanskim i koncilskim vrednotama – kao što su ljubav, praštanje i pomirenje – ne želi samo javno govoriti, nego te vrednote i konkretno svjedočiti.

No ovakav je angažman neusporedivo više od pukoga bavljenja znanošću. To nije puko zvanje, već životno poslanje, a svako poslanje, poglavito ovo i ovakvo, mora računati i na nerazumijevanje i na neprihvaćanje. Ovakvo poslanje mora biti spremno suočiti se i sa sablazni, što je i Željko jako dobro iskusio. I dok tako, s jedne strane, kao uspješan znanstvenjak i intelektualac, uživa zavidan ugled, s druge strane kao da poručuje kako zapravo nije to ono za čim je on svojim radom išao i svojim životom težio. Jer njemu je uvijek bilo samo do toga da Crkva i na ovim područjima postavi sebi pitanje "Crkvo, što ti kažeš o sebi?" i da ona, onom istom ozbiljnošću i iskrenošću, kojom je svjetska Crkva na to pitanje odgovorila na svjetskoj razini, odgovori i ova naša na ovim prostorima. No kako se takvo što ipak nije dogodilo na očekivani način, Željko Mardešić je kao uspješni i uvaženi intelektualac jamačno sretan, ali kao angažirani katolik i sve više sjetan.

U svom romanu Put bez sna Ivan Aralica piše:

         Čovjek govori da bi utjecao na tok stvari, ali kad taj tok poprimi pravac s kojega ga nijedna sila ne može skrenuti, i takvo ubrzanje da ga ni jedna zapreka ne može zaustaviti, čovjek govori zbog sebe sama, za mir svoje duše i obraz u sutrašnjem danu.

         Ako ovaj tekst apliciramo na život i djelo Željka Mardešića, onda bismo mogli reći sljedeće: Željko Mardešić nije nešto poput fr. Pavla Vučkovića, glavnoga junaka toga Araličinog romana, koji je predvodio seobu hrvatskoga puka iz Ramske doline u Sinjsko polje, ali Željko Mardešić jest bio i ostao predvodnikom katoličkoga laikata u Hrvatskoj u duhu Drugoga vatikanskoga sabora, budući da je sve što je kao intelektualac radio bilo isključivo u funkciji utjecanja na "tok stvari" u Crkvi i u društvu. Taj "tok stvari", istina, on nije uspio dovoljno skrenuti u željenom smjeru, ali je istina i to da sve što je rekao i napisao – i što još uvijek govori i piše! – nije bilo ni rečeno uzalud. Mnoštvo, naime, prijatelja i štovalaca koje je u tom nastojanju stekao među ljudima dobre volje, raznih političkih, idejno-svjetonazornih i vjerskih opredjeljenja, bjelodano svjedoči o tome kako se njegova riječ ipak i čula i razumjela i da, kao takva, nije bila izgovorena u prazno. Upravo ovim zbornikom radova, koji smo satkali svojim radovima njemu u čast, mi njegovi prijatelji i štovatelji želimo uputiti dvije poruke:

         1. Željko Mardešić svojim čestitim vjerničkim životom i neumornim intelektualnim radom nije govorio tek za sebe sama i za mir svoje duše, nego i za mnoge od nas koji smo od njega trajno učili, s nadom da smo ponešto i naučili, na čemu smo mu zahvalni. Njegova duša u tom pogledu može biti u potpunosti mirna;

         2. Iako Željko Mardešić još uvijek govori i piše, to doista ne može biti protumačeno tek osobnom skrbi za vlastitiobraz u sutrašnjem danu, jer za čistoću svoga obraza u sutrašnjem danu on se - ovakvim svojim dosadašnjim životom i radom - pobrinuo na vrijeme. On piše još uvijek samo stoga jer još uvijek ima što reći i jer se skromno nada - i to s pravom! - da još uvijek ima onih koji takvo što žele čuti. A što se samoga "toka stvari" tiče, Željko zna da je duh Koncila duh Crkve, a duh Crkve da je Duh Sveti, koji jedini obnavlja lice zemlje. Željko Mardešić je dovoljno ponizan da prihvati činjenicu kako je i on "sluga beskorisni", i dovoljno kršćanin da uza sve to ne odustaje i na ovaj način činiti dobra djela. Zato mu mi, koji vidimo ta njegova dobra djela, odajemo priznanje na način da i za njih i za njega, zahvaljujemo Ocu koji je na nebesima.

 

 

 

 



1. Ovo je tekst Slova koje je fr. Špiro Marasović izrekao na okruglom stolu Dijalogom do mira, održanom na Visovcu 17. lipnja 2005 godine, na kojem je ujedno predstavljen i zbornik radova istoga naslova, a sve u čast Željka Mardešića, kojemu je prošle godine Splitsko sveučilište dodijelilo znanstveni naslov počasnoga doktora humanističkih znanosti.