FRANJEVAČKI INSTITUT

recenzija: Dr.sc. Inga Tomić Koludrović,

docentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru i Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Knjiga Više od zadanoga. Žene u Crkvi u Hrvatskoj u 20. stoljeću s. Rebeke Anić iznimno je važna knjiga i to zbog nekoliko razloga. Najprije zbog činjenice da je to prva ozbiljna studija u Hrvatskoj o položaju žena u Crkvi. Riječ je o knjizi koja je ključna ne samo za razumijevanje odnosa među rodovima unutar Crkve, nego i za razumijevanje i prošlosti i suvremenosti hrvatskoga društva.

Sestra Rebeka, naime, proučava položaj žena u Crkvi u Hrvatskoj kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Nakon što pročitate ovu knjigu, a poznata vam je povijest promjena položaja žena u društvu općenito, postaje vam jasnija razlika između hrvatskog i zapadnih, preciznije rečeno, postindustrijskih moderniziranih društava.

Citirajući brojne izvore s. Rebeka u ovoj knjizi pokazuje koliko je konceptualizacija žene i njezine društvene uloge unutar Crkve u Hrvatskoj daleko od konceptualizacije žene u razvijenim društvima. Posljedično vam postaju jasni i razlozi zbog koji se u Hrvatskoj teško mogu shvatiti procesi koji se odvijaju u razvijenim zapadnim društvima, odnosno, sve poteškoće oko uključivanja Hrvatske u te procese.

Sestra Rebeka, naime, konstatira da je ženski katolički pokret «samo u jednom kratkom razdoblju», i to na samom početku dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, «imao obilježja svojstvena ženskom pokretu» (Anić, 2003, 438) koji je pridonio većem uključivanju žena u obrazovne procese i tržište rada. Dakle, samo te dvije godine u cijeloj povijesti Crkve u Hrvatskoj se tzv. «Hrvatska katolička ženska sveza» kroz svoj časopis Ženska misao borila «za aktivno i pasivno pravo glasa za žene, pravo žena na obrazovanje, za jednake mogućnosti pri zapošljavanju i djelovanju u društvu» (Anić, 2003, 438), odnosno za ravnopravnost žena u društvu. U svim ostalim razdobljima, uključujući i razdoblje nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, pitanja društvenog položaja žena smatraju se opasnima za obitelj, a time i za Crkvu i društvo.

U situaciji kada se u svijetu odvijaju procesi globalizacije, individualizacije i detradicionalizacije, procesi koje, toga trebamo biti svjesni, nije moguće zaustaviti, kada se nekorektnim smatra čak i najbezazleniji iskaz neravnopravnog vrednovanja žene i kad je ženski način spoznavanja promijenio čak i dugogodišnju dominaciju muških pristupa znanosti, u Crkvi u Hrvatskoj na djelu je svojevrsni «protupokret» (Anić, 2003, 438) odnosno retradicionalizacija u odnosu na sve ono što je ženski pokret postigao tijekom proteklih stoljeća.

Sestra Rebeka, naime, dokazuje da se u Hrvatskoj, osim u tom kratkom periodu od dvije godine na prijelazu dvadesetih na tridesete godina dvadesetog stoljeća, ženski katolički pokret temeljio na borbi «za očuvanje tradicionalne slike žene» (Anić, 2003, 438) i njezine uloge isključivo kao majke i domaćice.

Istodobno se, čak i bez površnog poznavanja feminističkog pokreta, posebno razlika između radikalnog i kulturalnog feminizma, svaka teza koja je dovodila i dovodi u pitanje takvu konceptualizaciju žena definirala i još uvijek definira feminističkom, a feminizam se također apriori smatra opasnim i za žene i za narod i za Crkvu.

Takvo duboko nerazumijevanje i društvenih procesa i feminističke povijesti, a posebno feminističkih teorijskih pristupa, svjedoči kako Crkvi u Hrvatskoj tek predstoji ozbiljnija teorijska analiza i suvremenih društvenih procesa i suvremenih epistemoloških pristupa. Tek bi se nakon takvih analiza, a jedna od njih je i ova knjiga, mogli razumjeti suvremeni društveni procesi i mehanizmi i njihova djelovanja, te razraditi realnija i vremenu primjerenija strategija djelovanja u odnosu na pravac kretanja suvremenih društava.

Drugi razlog, zbog kojeg mislim da se radi o izuzetno važnoj knjizi jest činjenica, da je riječ o studiji u kojoj se referiraju rezultati empirijskog istraživanja žena. Činjenica da je riječ o empirijskom, dakle na podacima temeljenom istraživanju, ključna je i za propitivanje teološke epistemološke tradicije. Tim više što je knjigu u muškom, znanstvenom ključu, napisala žena i to u području koje nije sklono objektivističkim znanstvenim propitivanjima.

Naime, kompletan angažman svih metodološki aspekata istraživanja, od ciljeva istraživanja, preko idejnog nacrta do interpretacije rezultata, u ovoj knjizi usmjeren je prema ženama u Crkvi u Hrvatskoj. Riječ je o prvom istraživanju takve usmjerenosti i obima koje je u Hrvatskoj realizirano na ovu temu. Radi se, dakle, o pionirskom, novom i originalnom pokušaju bavljenja tom problematikom uopće. To je autorici nametnulo dosta teškoća jer nije imala oslonca u domaćoj literaturi niti u već komentiranim istraživačkim rezultatima ili ocjenama svega onoga što se tiče žena unutar Crkve u Hrvatskoj. Stoga je sve što je napravljeno nužno napravljeno s mukotrpnijim trudom. Knjiga zaista pokazuje da je riječ o izuzetno zahtjevnom i složenom poslu koji je tražio puno vremena i znanja.

Treće, radi se o jedinstvenoj i konzistentnoj studiji koja značajno pridonosi u Hrvatskoj još uvijek nedovoljno etabliranim ženskim studijima  koji su, već više od tri desetljeća, na različite načine integrirani u sveučilišne sustave i kurikulume sveučilišnih predmeta i prepoznati ne samo kao akademske discipline nego kao i izvor kritičkih spoznaja za druge znanstvene discipline, odnosno suvremene teorije i studije.

Ne treba posebno naglašavati koliko je to značajno u sadašnjoj siromašnoj produkciji studija koje se bave ženama. U takvoj situaciji nije nužno posebno naglašavati koliki je ovo značajan doprinos istraživanju ženske tematike.

Potrebno je, također, naglasiti kako je važno ne samo to da je s. Rebeka prva koja je napravila ovakvo istraživanje i posljedično ovu studiju, nego i to što je imala snage i pameti baviti se ovom problematikom u kontekstu u kojem je to znatno kompliciranije nego kad je riječ o laičkoj ženi-znanstvenici.

Osim toga, i teorijski kontekst u koji se ova studija smješta na tragu je svega onoga što se u svijetu, posebno u Europi, zbiva i što je prezentirano u relevantnoj znanstvenoj i stručnoj literaturi navedenoj na kraju knjige. Riječ je o literaturi koja se mahom odnosi na knjige objavljene posljednjeg desetljeća, što je, između ostalog, utjecalo i na, u studiji elaboriranu, izuzetno kompetentnu raspravu o problemima žena u Crkvi i u Hrvatskoj.

Naime, u teorijskom smislu u knjizi se najrecentnije teorije spolova primjenjuju na hrvatsku stvarnost. Pritom se koriste i elementi objašnjenja i elementi razumijevanja i teorijske i empirijske građe. Konačno, u knjizi se elaboriraju i elementi lociranja i kontekstualiziranja istraživačkih problema u milje i okoliš hrvatskog društva od početka do kraja dvadesetog stoljeća. S tim da ništa nije ostalo u vakumu. Naime, većina tvrdnji i teorijskih stavova imaju svoju empirijsku, dakle na podacima utemeljenu potvrdu, obrazloženje i argumentaciju.

Ženama koje su danas, budimo realni i realne, često u nedoumici između vlastite konceptualizacije svoje uloge u društvu i obitelji i onoga što im se sugerira, nakon čitanja knjige bit će jasnije otkuda te nedoumice. Muškarcima, pak, knjiga može biti povod da razmisle o načinima na koje Crkva u Hrvatskoj, ali i oni osobno, konceptualiziraju uloge žena koje, htjeli oni to ili ne, skupa s njima grade hrvatsko društvo danas.

recenzija: Doc.sc. Ivica Raguž,

Teologija u Đakovu

 (str. 502) U predmoderno doba čovjek je imao neposredan odnos prema onim izvanjskim stvarnostima, kao što su Bog, društvo, Crkva i određene vrednote. Zbog toga neposrednog odnosa s izvanjskim datostima predmodernog čovjeka mogli bismo nazvati «hijerarhijskim čovjekom» - «homo hierarchicus». Pojam «homo hierarchicus» označava čovjeka, koji sebe ne traži i ne pronalazi u sebi samome, već u tradiciji ili kulturi koja mu prethodi, tj. u onome objektivnom, koje mu daje određeno mjesto u postojećoj hijerarhiji zbilje. Tako je «homo hierarchicus» određen rangom i staležom,a ne vlastitim projektom. Objektivno nije u njegovoj vlasti te on ne može raspolagati njime, jer je ono božanskoga ili njemu nedohvatljivoga reda. Stoga «homo hierarchicus» vjeruje objektivnoj strukturi zbilje i tome objektivnom pridaje odlučujuću ulogu.

U moderno doba čovjek nije više «homo hierarchicus», već «homo modernus». «Homo modernus» ili moderni čovjek tumači sebe i cijelu zbilju na temelju teoretsko - praktičnog razumskoga prosuđivanja i na temelju svoje autonomne slobode. Iz toga slijedi da određene stvarnosti nisu više bitne, jer se nalaze u neposrednome odnosu spram tradicije, religije ili općenito kulture. «Homo modernus» ne niječe im važnost i objektivnost, ali one moraju biti posredovane čovjekom, tj. kroz prizmu njegova razuma i slobode. Mogli bismo reći da za modernoga čovjeka cjelokupna stvarnost prestaje biti neposredno božanska, nego prije svega stvorena i ljudska stvarnost. Odnosno, ona tek posredno (preko razuma i slobode) treba dokazati svoju božanstvenost ili svoju opravdanost za čovjeka.

Postmoderno razdoblje, u kojemu se mi nalazimo, definira na drugačiji način čovjeka i njegov odnos prema zbilji. Pojednostavljeno rečeno, postmoderni je čovjek «homo aestheticus». Dok je moderni čovjek nastojao na temelju već unaprijed definiranoga razuma i slobode posredovati određene vrednote, postmoderni čovjek potpuno slobodno i neposredno određuje ono što je za njega bitno i obvezujuće. Ne postoji više nešto opće, kojemu bi se svi treba prikloniti i koje bi se trebalo posredovati. Postoji samo partikularno, lokalno, zemljano, konkretno i jedino na osnovu tih datosti moguće je govoriti o općenitome ili o nečem obvezujućem. Tako postmoderni čovjek, kao zemljani i fragmentarni čovjek, neposredno estetizira i oblikuje zbilju poput potpuno slobodnoga demijurga. On nije unaprijed određeni čovjek, nego poput Ulricha iz Musilova romana «Čovjek bez svojstava» čovjek mogućnosti.

Ovo kratko tumačenje triju navedenih razdoblja može nam pomoći da razumijemo pojavu feminizma ili ženskoga pitanja u društvu i u Crkvi. Unutar predmodernoga doba ženi je bilo već unaprijed zadano mjesto. Patrijarhalno hijerarhijsko društvo unaprijed je odredilo mjesto ženi. To se mjesto obrazlagalo božanskom odlukom ili božanskim iskonom cijele zbilje. U predmodernosti žensko pitanje nije ni moglo nastati, jer je bilo već unaprijed odgovoreno. Modernost, naprotiv, omogućuje žensko pitanje. «Homo modernus» želi posredovati sve one predane vrednote, pa tako i značenje i ulogu žene u društvu. U modernosti počinje se na drugačiji načini i vrlo intenzivno razmišljati o ženi. No, pravo žensko pitanje opet nije moglo nastati, jer se postavljalo, kako već istaknusmo, na temelju već unaprijed definiranoga razuma i slobode. Uz to, to su pitanje postavljali i na nj davali odgovor isključivo muškarci. Tek u postmoderni možemo govoriti o pravome ženskom pitanju, jer to pitanje postavljaju sada same žene. Kako već vidjesmo, u postmoderni svi su ljudi sada zemljani i svi su ljudi mogućnosti, tako da i žene dobivaju pravo na izričaj svoje vlastite zemljanosti i svojih vlastitih mogućnosti. Dugo odbacivano zemljano, konkretno, partikularno i lokalno, odnosno sve rubne stvarnosti počinju dobivati svoje značenje, započinju progovarati o sebi. Na taj način te rubne stvarnosti zapravo govore o samoj zbilji, koja u sebi uključuje rubove, te jedino po njima može biti ispravno i cjelovitije tumačena.

Nije teško ne primijetiti da se i Crkva odnosila prema ženi u skladu s navedenim razdobljima. U predmoderno doba, koje bismo s obzirom na europsko društvo mogli smjestiti od Kristova rođenja pa sve do kasnoga srednjeg vijeka, Crkva je također bitno hijerarhijski uređena. U strogo hijerarhijskoj Crkvi uloga žene bila je vječno božanski određena. S modernošću hijerarhijska se struktura još više utvrđuje, a time i uloga žene u Crkvi i društvu, kako to vidi Crkva. Anticrkvene misli u europskome društvu 18. i 19. stoljeća uvjetovale su da se Crkva još više povuče pred utjecajem takvoga društva. Stoga su sva zbivanja unutar toga društva, pa tako i tek nastajuće žensko pitanje, promatrana u suprotnosti s naukom i naravi same Crkve. S drugim 2. vatikanskim saborom Crkva se počinje otvarati svijetu i ne promatra modernoga čovjeka više kao opasnoga za Crkvu, nego kao pravoga partnera za dijalog. U tom kontekstu Crkva je počela pozitivnije vrednovati žensko pitanje, a teologija se konačno počela baviti ženama, tj. nastala je feministička teologija. Tako unutar postkoncilske pluralističke teologije i feministička teologija dobiva svoje mjesto.

Upravo to novo lice Katoličke Crkve na 2. vatikanskome saboru te novonastalo žensko pitanje u postkoncilskoj teološkoj misli omogućili su i pojavu izvrsne knjige dr. s. Rebeke Jadranke Anić, «Više od zadanoga». Knjiga s. Rebeke Anić prva je sustavna i opsežna knjiga o ulozi žena u Crkvi u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Knjiga je vrijedna ne samo zbog skupljenoga i protumačenoga povijesnoga materijala o ženama u Crkvi u Hrvatskoj, već prije svega što u njoj možemo primijetiti problematiku triju navedenih povijesnih razdoblja.

Svoj istraživački rad Rebeka Anić dijeli u tri vremenska odsjeka: predkomunističko (1900.-1945.), komunističko vrijeme (1945.-1989./90.) i vrijeme demokracije (1991.-1999.). S. Rebeka s pravom ne dijeli to razdoblje na predsaborsko, saborsko i posaborsko, jer je Crkva bila bitno zaokupljenija problemom komunizma, nego ostvarivanjem smjernica Sabora. U skladu s takvim položajem Crkve u komunizmu i crkveno je tumačenje uloge žena bilo bitno određeno komunizmom i njegovim shvaćanjem žene u društvu.

S. Rebeka iscrpno pokazuje da su žene u Crkvi u predkomunističkome razdoblju bile aktivne i dobro organizirane (vrlo razvijeni ženski katolički pokretu). No, u tome razdoblju prevladava teorija komplementarnosti/subordinacije žena. Tu se zapravo primjećuje da se u Crkvi u predkomunističkome vremenu izmjenjuju predmoderni i moderni svjetonazori, a time i predmoderna i moderna tumačenja uloga žene u Crkvi. Razlog izmjene jedne i druge paradigme u interpretaciji uloge žena jest opasnost modernizma, kojemu se Katolička crkva suprotstavljala. Opis uloge žena, «komplementarnost/subordinacija», zapravo odgovara predmodernom hijerarhijskome svjetonazoru, u kojemu je žena bila hijerarhijski i božanski subordinirana muškarcu. Tako katoličke ženske udruge u predkomunističkome razdoblju preuzimaju predmodernu paradigmu protiv modernizma. Ali, istovremeno pod utjecajem te iste modernosti počinju govoriti i pisati o sebi. U tome se vidi pomak od predmoderne prema modernoj paradigmi, tako da terminologija «komplementarnost/subordinacija» izvrsno sažima svu problematiku Crkve u Hrvatskoj u predkomunističkome razdoblju.

U vremenu komunizma paradigma «komplementarnost/subordinacija» proširena je sada paradigmom «komplementarnost/polaritet», kako to ističe s. Rebeka. Crkva je bila s razlogom zaokupljena preživljavanjem i borbom protiv komunističkoga režima, tako da su smjernice 2. vatikanskoga sabora bile vrlo teško ostvarivane. Komunističke napredne feminističke teorije nisu bile prihvatljive, jer su bile izričaj antikršćanskoga i antikatoličkoga režima. Isto tako, Crkva u komunizmu, budući joj je bio onemogućena izmjena misli sa s ostalim Crkvama u demokraciji, u kojima žensko pitanje i feministička teologija dobivaju sve više na važnosti, nije mogla prihvatiti nova tumačenja uloge žena u Crkvi. S. Rebeka Anić ukazuje na to kako je komunističko razdoblje zapravo pripomoglo gotovo potpunome iščeznuću ženskih organiziranih udruga i osiromašenju prisutnosti žena u javnom crkvenome diskursu. Teorija «komplementarnost/polaritet», koja je već tada u feminističkim teorijama relativizirana i nadiđena drugim teorijama (npr. jednakost, reciprocitet), ostaje jedina paradigma u interpretaciji uloge žena u Crkvi. Ona je bila prihvatljiva Crkvi, jer se može odlično uklopiti u hijerarhijsku predmodernu paradigmu. Komplementarnost bi tu značila isticanje i utvrđivanje razlika, koja daju dojam da su vječne i bogomdane.

U vremenu demokracije, ističe autorica knjige, Crkva nastavlja se s teorijom komplementarnosti. Dok su feminističke teorije za vrijeme komunizma bile neprihvatljive zbog bezbožnosti te iste ideologije, u vremenu demokracije Crkva u Hrvatskoj zatvara se modernim feminističkim teorijama zbog negativnoga stava spram tzv. «truloga Zapada». Sama riječ feminizam dobiva negativan prizvuk. Crkva u Hrvatskoj vidi u postmodernome feminizmu određeni svjetonazor koji želi relativizirati ili ugroziti narav Crkve i hrvatske žene. Stoga se i dalje gotovo jedino govori o teoriji komplementarnosti, koja, kako već vidjesmo, odgovara hijerarhijskoj predmodernoj interpretaciji žena. Kao što su u predkomunističkome razdoblju ženske udruge bile organizirane protiv modernizma, danas se čini da Crkva želi organizirati žene samo zbog suprotstavljanja postmodernizmu: «U razdoblju demokracije preporuča se novi feminizam Ivana Pavla II.: očuvanja ženske naravi, komplementarni odnos među spolovima, borba protiv pobačaja. Između predkomunističkoga katoličkoga feminizma i novoga Papinoga feminizma u biti ne postoji velika razlika» (str. 440). Dakle, žene opet služe određenoj svrsi i viziji, bez da bi mogle samostalno progovoriti o sebi.

Na temelju vrijednoga istraživanja s. Rebeke Anić vidi se da je Crkva u Hrvatskoj glede ženskoga pitanja još uvijek u samim počecima. Upravo zbog toga knjiga s. Rebeke Anić predstavlja veliki poticaj na ponovno buđenje već pomalo zaspalog ženskoga pitanja u Crkvi, ali i u društvu. Crkva je pozvana da uđe u dijalog s modernim feminističkim teorijama, kako bi u dijalogu s njima mogla otkriti i kršćansku viziju žena. Crkvi, kao Kristovoj zaručnici, mora biti u interesu da ženama omogući slobodan i stvaralački odnos prema Kristu, po kojemu će žene otkriti svoje božansko i ljudsko poslanje.

S. Rebeka daje i konkretne prijedloge za ostvarenje mogućih promjena položaja žena u Crkvi. To su sljedeći: žensko pitanje u Crkvi treba biti priznato, žensko pitanje je crkveno pitanje, promjena unutarcrkvenih struktura, obogaćivanje Crkve feminističkim teorijama (teorija jednakosti u različitosti), razvoj teološke znanstvene djelatnosti o ulozi žena u Crkvi i u društvu, institucionalna prisutnost žena u crkvenim institucijama, povezivanje žena na raznim razinama, prisutnost žena u crkvenome govoru. U skladu s naslovom knjige mogli bismo reći da su ti prijedlozi za Crkvu zaista «više od zadanoga». No, Crkva je po svojoj naravi uvijek «više od zadanoga», jer je ona ikona otajstvenoga zajedništva trojedinoga Boga. Tako Crkva treba biti prostor, u kojemu će svako stvorenje, a time i žena, moći pred i u Bogu stvaralački ostvarivati onaj «božanski magis», ono što uvijek nadilazi običnu ljudsku zadanost.

Vidjeli smo da sva tri razdoblja, predmodernost («homo hierarchicus»), modernost («homo modernus») i postmoderna («homo aestheticus»), predstavljaju određene vizije čovjeka pa tako i žena. Te su vizije za Crkvu i za žene u Crkvi u Hrvatskoj izazov. Možda bi žensko pitanje u Crkvi trebalo ići u smjeru povezivanja tih različitih paradigmi, koje su stvarno prisutne u bogatoj tradiciji Katoličke Crkve. Na to ukazuje i sama s. Rebeka Anić u posljednjim recima knjige: «Na kraju ovoga istraživanja moglo bi se reći: Nastavak postojećega nema budućnosti. To, međutim, ne znači da naslijeđenu predaju treba odbaciti. Premda se tu predaju ne može u svemu i uvijek opravdavati, iz nje se može učiti. U predaji se ujedno mogu naći građevne tvari za budućnost» (str. 456.).

recenzija: Doc. dr. sc. Nedjeljko Ante Ančić

Osim Uvoda (15-20), djelo sadrži četiri poglavlja: I. Žene u Crkvi u Hrvatskoj. Ocrt sadašnjosti (str. 21- 83). Ovo poglavlje je polazište znanstvenog istraživanja i obrađuje položaj žena u proteklom desetljeću tranzicijskog razdoblja (1990-1999.); II. Povijesni osvrt I.: Žene u Crkvi u Hrvatskoj u predkomunističkom razdoblju (str. 84-244). Drugo poglavlje vraća se u nedavnu prošlost te analizira i vrednuje problematiku položaja žena od početka prošloga stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata. III. Povijesni osvrt II.: Žene u Crkvi u Hrvatskoj u komunističkom razdoblju. (str. 245-437). U trećem poglavlju autorica daje analizu i donosi prosudbu pitanja i položaja žena u Crkvi tijekom komunističke vladavine u Hrvatskoj do njezina sloma. IV. Rezultati istraživanja i pogled u budućnost (str. 438-456). Četvrto poglavlje sažimlje rezultate istraživanja i ukazuje na manjkavosti u crkvenoj praksi. Na kraju se nalazi popis grafikona (457), opširniji sažetak na njemačkom (458-466) i kraći sažetak na engleskom jeziku (467) te popis literature (knjiga i članaka) (str. 468-502).

U ovome djelu autorica Rebeka Anić, žena- i pripadnica redovničke zajednice Školskih sestara franjevaka Krista Kralja Splitske provincije istražuje položaj žena u Crkvi u Hrvatskoj tijekom proteklog stoljeća osvrćući se paralelno i na njihov položaj u društvu. Problematika odnosa muškaraca i žena te osobito pitanje žena, njihova položaja i uloge u društvu, obitelji i Crkvi s teološkog je vida vrlo rijetko problematizirana a još manje znanstveno istraživana. Zato rad R. Anić ispunja znatnu prazninu na ovome području i zavređuje svekoliku pozornost. Ona se smjelo i temeljito suočava s ovom izazovnom temom i daje obogaćujući prinos proučavanju tzv. ženskog pitanja u našoj sadašnjosti i nedavnoj prošlosti.

Istraživanje obuhvaća položaj žena tijekom tri različita društveno-politička sustava počevši od vremena kad se Hrvatska nalazila u Austro-Ugarskoj monarhiji i staroj Jugoslaviji, preko razdoblja totalitarnog komunističkog režima do najnovijeg tranzicijskog razdoblja društvenog pluralizma i političke demokracije u samostalnoj Hrvatskoj. U obradi teme autorica se ograničila na pisanje značajnih strukovnih i crkveno-teoloških časopisa te nekih monografija. Kod referiranja i iznošenja stavova raznih autora, potkrepljuje ih brojnim navodima, a zatim analizira i znanstveno vrednuje njihov način argumentiranja. Nakon svakog odsjeka sažimlje rezultate te ukazuje na eventualni napredak i uvjetovanosti u shvaćanju odnosa među spolovima i njihovim ulogama.

Ovakvo znanstveno istraživanje crkvene a i društvene problematike žena u rasponu od jednoga stoljeća koje želi objasniti današnji mentalitet i potaknuti promjene u položaju i ravnopravnosti žena po sebi je dosad jedinstveno na našemu teološkom području. S jedne strane otkriva duboko ukorijenjeni mentalitet shvaćanja odnosa među spolovima na principu podčinjenosti žena, teorije njihova sociološkog i teološkog tumačenja i obrazlaganja. S druge strane pokazuje kako promjene u društvu, napredak znanosti, razvoj teologije i cjelokupnog načina života nužno utječu na promjene shvaćanja odnosa između muškaraca i žena.

U iznošenju problema autorica najprije opisuje kako se u odabranim časopisima i člancima tretira žensko pitanje. Slijedi analiza postojećih shvaćanja i propitivanje njihovih stvarnih (životnih), idejnih i teoloških (Sv. pismo i dokumenti crkvenoga učiteljstva) uporišta. Zatim se prosuđuje uvjetovanost i dosljednost pojedinih zasada te ustvrđuje postignuti napredak i promjene u položaju žena.

Jezik je razumljiv, stil je tečan i ugodan za čitanje, nazivi i pojmovi precizni i jasni u okviru uobičajenih termina za teološko područje.

Djelo je namijenjeno ponajprije teološkoj struci i crkvenoj javnosti, zatim osobito ženama koje su na bilo koji način zainteresirane da se bore protiv različitih oblika podređenosti i diskriminacije u Crkvi te izbore za ravnopravnost s muškim spolom. Knjiga je potpora i ohrabrenje napose angažiranim laikinjama u različitim crkvenim službama, tijelima suradnje i suodgovornosti na župnoj, biskupijskoj i općecrkvenoj razini. Ona je i s društvenog gledišta dragocjen izvor informacija svima koji se zauzimaju za ravnopravnost u društvu protiv mentaliteta podcjenjivanja, omalovažavanja ili svake vrste neravnopravnosti između muškaraca i žena.

Valja poduprijeti izdanje ove knjige jer donosi stručan i objektivan pregled razvoja ženskog pitanja u Hrvatskoj od početka prošlog stoljeća do najnovijeg vremena. Aktualizira potrebu da se raspravlja o ženskom pitanju i utemeljuje zahtjev da se međusobni odnosi spolova sagledaju i vrednuju sukladno najnovijim društvenim i teološkim-biblijskim spoznajama. U svom završnom dijelu ukazuje na zanemarena i neriješena pitanja glede ravnopravnosti žena u Crkvi i na trenutačno zaostajanje praktičnih rješenja u odnosu na mogućnosti koje je otvorio Koncil i neki pokoncilski dokumenti.

Djelo spada u kategoriju znanstvenog istraživanja koje argumentirano sintetizira protekli razvoj položaja i uloge žena i daje poticaje za bolje ostvarivanje njihove ravnopravnosti u sadašnjosti.

Dr. Rebeka Anić svoje je istraživanje napravila kao doktorsku disertaciju kod prof dr. Paula M. Zulehnera, eminentnog teologa i voditelja nekoliko međunarodnih istraživačkih projekata, pročelnika pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču. Istraživanje je prevela na hrvatski jezik i želi ga u obliku knjige podastrijeti hrvatskoj javnosti. Ono je značajan prilog obogaćen ju ponajprije naše teološke znanosti i proučavanju dosad nedovoljno istražene problematike položaja i uloge žena. Ne treba posebno naglašavati da sadrži cijeli niz fundiranih spoznaja, te može biti veliki poticaj i polazište kako za nova proučavanja tako i za konkretna poboljšanja ravnopravnosti žena.