FRANJEVAČKI INSTITUT

ŽIVOTOPIS DR. ŽELJKA MARDEŠIĆA

Franjevački institut za kulturu mira inicirao je dodjelu počasnog doktorata za svog suradnika gosp. Željka Mardešića priredivši njegov životopis i bibliografiju.  Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, 17. srpnja 2003., službeno je uputio prijedlog Sveučilištu u Splitu. Prijedlogu su se pridružili Pravni fakultet i Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, a potporu toj inicijativi dali su i Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te istoimeni odsjek Filozofskog fakulteta u Zadru kao i hrvatski akademici Nenad Cambi, Mislav Ježić, Emilio Marin i Ivan Supičić. Sveučilišni senat je jednoglasno prihvatio prijedlog na svojoj sjednici 16. listopada 2003.

To je bio povod ovom zborniku radova. Pravi pak razlog počiva u opsežnom i vrijednom dijelu dr. Željka Mardešića a nadasve u njegovoj osobnosti, duboko duhovno-dijaloškoj. Stoga u ovom zborniku donosimo njegovu kratku biografiju i bibliografiju.

Dr. Željko Mardešić,  diplomirani pravnik, umirovljeni  nastavnik kolegija "Religije svijeta" na negdašnjoj Teologiji, a sada Bogoslovnom fakultetu u Splitu, i aktualni predavač kolegija "Sociologija religije" i "Religije svijeta" na Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru, rođen je 10. svibnja 1933. godine u Milni na otoku Braču, a djetinjstvo je proveo u Komiži na otoku Visu, kod svojih roditelja gdje je završio osnovnu školu. Srednju je školu završio u Splitu, a na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je pravne znanosti 1958. godine. Nakon odsluženja vojnoga roka u Bileći i Nišu zaposlio se kao pravni savjetnik, najprije u poduzeću "Drvni kombinat"  u Splitu (od 1960. do 1970. godine), a poslije toga u poduzeću "Jadrankamen" u Splitu (od 1970. do 1993. godine), nakon čega, zbog preboljenoga srčanog infarkta, odlazi u invalidsku mirovinu.

Iako je po formalnoj vokaciji pravnik, dr. Željko Mardešić je glavninu svojih intelektualnih potencijala posvetio sociologiji religije u kojoj je stekao ugled i ime vodećega stručnjaka na području cijele bivše Jugoslavije. Impozantna bibliografija od 6 knjiga i 138 znanstvenih studija i članaka objavljenih u znanstvenim časopisima, od kojih 10 u inozemnim, jasno svjedoči o njegovim znanstvenim dosezima. A kad se ovomu dodaju i 262 naslova objavljena kao lakše štivo u dnevnom i tjednom tisku, odnosno mjesečnim revijama, otkrivamo dio spektra znanstvene i ljudske aktivnosti ovoga autora.

Međutim, budući da njegovu strogo znanstvenu bibliografiju dostavljamo u zasebnom prilogu, ovdje nam je nabrojiti barem djelomice one aktivnosti u okviru životopisa dr. Željka Mardešića koje otkrivaju njega kao kreativnoga čovjeka znanosti. U tom kontekstu valja spomenuti:

- Dr. Mardešić je sa suradnicima pokrenuo tri časopisa: Crkvu u svijetu 1966. u Splitu, Mirotvorni izazov 1991. u Zagrebu i Novu prisutnost 2003. u Zagrebu. Od 2003. na čelu je Katoličkoga akademskoga kruga kao njegov predsjednik. Član je uredničkoga vijeća Crkve u svijetu i zamjenik glavnog i odgovornog urednika Nove prisutnosti;

- vanjski je suradnik Instituta za društvena istraživanja "Ivo Pilar" u Zagrebu, Franjevačkoga instituta za kulturu mira u Splitu i Ekumenskoga instituta "Centro Aletti" u Rimu;

- kao delegat  Biskupske konferencije Jugoslavije prisustvuje Biskupskoj sinodi u Rimu od 23. 11. do 06. 12. 1985., koja je bila posvećena dvadesetoj obljetnici Drugoga vatikanskoga sabora;

- kao osvjedočeni kršćanski mirotvorac bio je sve do pada Berlinskoga zida aktivno uključen u kršćansko-marksistički dijalog. U tom je smislu onda bio i dugogodišnji član onodobnoga Tajništva za dijalog s onima koji ne vjeruju u okviru Biskupske konferencije Jugoslavije;

- u svojstvu aktivnog sudionika brojnih znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu održao je mnoga predavanja od kojih izdvajamo: predavanje na međunarodnom svjetskom kongresu sociologa religije u Opatiji 24. 04. 1971.; predavanja na svećeničkim tjednima u Zagrebu 1976., 1987., 1995., 1996. i 2000.; predavanje na svjetskom sastanku rimskoga Tajništva za one koji ne vjeruju, u Zagrebu 1984.; predavanje na međunarodnom skupu o Ivanu Merzu u Rimu 1987.; Predavanje na međunarodnom znanstvenom skupu u Splitu 1993., i 1995. u organizaciji Instituta za društvena istraživanja "Ivo Pilar" iz Zagreba; predavanja na međunarodnim znanstvenim skupovima "Centro Aletti" u Rimu 1994., 1995., 1996. i 1999.; predavanje na znanstvenom skupu o uvođenju predmeta Etike u srednje škole u Zagrebu 1995.; predavanje o granicama kulture u Hrvatskoj na tribini Družbe Isusove u Milanu 1995.; predavanje o Crkvi i postmoderni na simpoziju slovenskih katoličkih intelektualaca u Dragi blizu Trsta 1996.; predavanje o političkoj teologiji na međunarodnom ekumenskom skupu u Rogaškoj slatini 1997.; predavanje na Teološkim danima u Ljubljani i Mariboru 1999.; predavanje o Drugom Balkanu na međunarodnom znanstvenom skupu u Gorici 1999. te predavanje o pomirenju i praštanju na međunarodnim znanstvenim skupovima u Zagrebu 2000., Osijeku 2000., Zagrebu 2001. i Trogiru 2002.

- česti je sudionik okruglih stolova i razgovora u okviru programa elektroničkih medija koji se na bilo koji način bave tematikom sociologije religije;

- iako kršćanski laik, držao je duhovne vježbe ne samo redovnicima, nego i hrvatskim biskupima;

- na temelju stečenoga ugleda, Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora, na izvanrednoj sjednici održanoj 15. srpnja 2000. imenovao ga je članom Upravnoga vijeća Sveučilišta u Splitu s liste predloženika ministra znanosti i tehnologije

Dr. Željko Mardešić je oženjen, ima jednog sina. Vlada talijanskim, njemačkim, francuskim i engleskim jezikom.

UČEĆI DIJALOG: Ante Vučković 

Dijalog. Prekinuti, razlomljeni govor. Govor koji pušta drugoga da od-govori. Nedovršeni i nedovršivi govor. Govor koji od početka zna da nije cjelovit. Nedostatni, necjeloviti govor. Svjesno djelomični govor. Dijalog je riječ koja nema nakanu izreći sve, nego zastaje, zašuti da drugi izrekne, da se iskaže. Dijalog je riječ koja svjesno uvijek iznova želi biti prekinuta, razlomljena, nedorečena. I u isto vrijeme dijalog je riječ koja traži da je drugi nastavi, dovrši, doreče. Dijalog je govor u kojem unaprijed ostavljam slobodno mjesto drugoj i drukčijoj riječi. Naliči radu u vlastitom vrtu u kojem ostavljam mnogo prostora za drugog, druge. Dijalog je riječ s otvorenim mjestima za druge. Dijalog je govor otvorenih ušiju. Naliči zastoju, stanki na putu, predahu kad začujem drugu riječ. Dijalog je govor koji ne završava i nema zadnje riječi. Molitva završava s amen. Dijalog ne poznaje amen. Ili bolje rečeno, svaki amen u dijalogu otvara novi govor. To je zato što u molitvi stojim pred beskonačnim Bogom, a u dijalogu s ravnopravnim, konačnim čovjekom.

Naš je svijet, satkan od mnoštva riječi i neugasivih nagnuća da se govorom i riječju pridobije tuđa pozornost, isprepleten mnoštvom glasova koji sve više gube sposobnost slušanja, tog nezaobilaznog preduvjeta dijalogu. Do mučnine smo bombardirani frazama o potrebi dijaloga, a do gladi izmučeni njegovim nedostatkom. Očekujemo od drugih spremnost na dijalog, a sve teže zastajemo i slušamo.

I zato je rijetkost susresti nekoga tko se ne poziva samo na dijalog, nego sluša, pušta druge u svoju riječ, odmjerava, procjenjuje, cijeni. Nekoga tko u sebi nosi trag nedostatnosti svoje riječi, nekoga sa živom sviješću kako je moguće biti u krivu i kako mu je stoga potreban drugi.

Željko Mardešić. Rijetka iznimka u našem duhovnom svijetu. Duhovnom, ne samo intelektualnom. Duhovnom stoga što dijalog spada nadasve u duhovnost.

Platon nas je učio kako dijalog valja najprije misliti unutar duha, duše same. I tu, gdje bismo očekivali da je svatko sam i u suglasju sa samim sobom, i tu duša, dočim počne misliti, već misli u dva glasa. U srcu aktivnosti ljudskog duha, u mišljenju, susrećemo dijalog.

Sva težnja duše, njezina najdublja strast je u ljubavi prema mudrosti, u traženju istine. Tako je dijalog neodvojiv od traženja onog što jest, zajedničkog priznanja osobne nedostatnosti pred istinom, zajedničke strasti za istinom.

Dijalog tako traži da drugome izložim što mislim, što mi se čini. Da iznesem na svjetlo ono što je drugom skriveno jer se događa u dubini moje duše. Dijalog nimalo ne naliči suprotstavljanju stavova i obrani mišljenja, tom razvikanom demokratskom pravu na slobodu riječi.  Dijalog ne traži da branim, nego da pokažem, iznesem i razložim svoje misli. Da dopustim da ih se vidi, postavi u pitanje.

Dijalog, međutim, traži još više. Traži da se izložim. Izlažući što mislim izlažem sebe. I ovo je vjerojatno najhrabriji, najbolniji i istovremeno najvažniji korak. Vrlo brzo, tražeći istinu, dijalog sudionike gurne u nužnost da se sami izlože, otvore. Dijalog traži otvorenost. I ako se sustegnem, on odmah pokaže zatvoreni dio duše. Zato dijalog lako otkriva istinsko traženje istine od privida i retorike. Koliko god izlaganje svoje duše u dijalogu bilo bolno, otkriće zatvorenosti na već započetom putu dijaloga još je bolnije. Zato dijalog traži uvijek novu spremnost, novi trud.

Željko Mardešić je fasciniran promjenom koja se u Crkvi dogodila Drugim Vatikanskim saborom. Neočekivanim otvaranjem svijetu i spremnošću na razgovor. Fasciniran je mogućnošću da se u tako snažnoj instituciji duhovnosti probudila svijest o mogućnosti vlastite krivnje, o mogućim promjenama i drukčijim putovima. Ta ga fasciniranost, koja uključuje nadasve povjerenje u dobro usprkos mržnji, nije nikada napustila. Ni onda kada je bol otvaranja zamijenila bol zatvaranja. Ni onda kada je ideologija odgurnula dijalog.

Trud da izrekne i imenuje zla u svijetu s kojim je neprestano bio u dodiru nikada ga nije stjerao u rovove protiv drugih. Ljudi nisu nikada samo ono što se o njima percipira u javnosti. Ne poistovjećuju se s idejama koje zastupaju. To je njegovo veliko i važno otkriće stečeno godinama uloženim u dijalog na raznim stranama, s različitim sugovornicima i za različitim stolovima.

S kojim god se tekstom iz njegova pera susreli u podnožju uvijek odzvanja ton pomirljivosti, sućuti i razumijevanja. Usprkos svemu.

Zbornik radova u počast Željku Mardešiću sabire na jedno mjesto tekstove autora iz različitih područja i interesa. Sabrani su oko dijaloga kao radnoga naslova. Pa ipak, ovo nije zbornik radova o dijalogu. Riječ je prvenstveno o radovima autora koji su Željku Mardešiću zahvalni za trud oko zajedničkog svijeta, riječ praćenu blagošću bez osude ljudi, uvid dozreo u žudnji za znanjem, duhovnosti i vjeri, dijalog u kojem je svojim sudjelovanjem omogućavao promjene u duši. I ovi su tekstovi, kao i svaki ljudski dijalog, necjeloviti, nedovršivi, djelomični. Traže da ih se doreče, prereče i domisli. Pa ipak i takvi izriču duboku zahvalnost Željku i njegovu radu.

OSVRT NA ZNANSTVENI I STRUČNI RAD: Špiro Marasović

Budući da je dr. Željko Mardešić - koji se u javnosti dugo pojavljivao pod pseudonimom Jakov Jukić - na neki način već postao klasikom sociologije religije ne samo u Hrvatskoj, nego i šire, a njegova djela spadaju u obvezatnu literaturu iz toga područja na svim našim sveučilištima, ne čudi što je njegov znanstveni doprinos ovoj znanosti poprilično uočen i dijelom znanstveno obrađen. Najrelevantnija djelo u tom pogledu je svakako knjiga uglednoga zagrebačkog sociologa Siniše Zrinščaka Sociologija religije, hrvatsko iskustvo Zagreb 1999. koja je izišla kao udžbenik Pravnoga fakulteta u Zagrebu na kojem S. Zrinščak i predaje. U tom svojem djelu, govoreći o razvoju sociologije religije u Hrvatskoj početkom sedamdesetih, S. Zrinščak je daljnji razvoj te znanosti povezao uz četiri bitne činjenice: 1. djelovanje S. Vrcana na Sveučilištu u Splitu, 2. osnivanje Odijela za proučavanje religije i ateizma u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu 1967., 3. organiziranje postdiplomskoga studija "Teorije ateizma i religije" pod vodstvom B. Bošnjaka od 1967. u Zagrebu, a kao 4. četvrtu bitnu  točku navodi "u društvenom kontekstu marginalno, ali za sociologiju religije relevantno djelovanje J. Jukića., tj. kontinuirano objavljivanje njegovih tekstova u Crkvi u svijetu." (str. 65.)  Dr. Mardešić, alias J. Jukić je, dakle, prema ovome stručnom mišljenju, koje do sada nitko nije opovrgnuo te se može smatrati općim, jedan od četiri stupa za razumijevanje sociologije religije u Hrvatskoj. A on je to postao ne samo tako što su njegove socioreligijske studije bile na zavidnoj razini zbog poznavanje svjetske literature, nego u prvom redu stoga što je našu sociologiju religije obogatio fenomenologijskim pristupom. To i jest razlog što se on ponekad predstavlja kao sociolog, a ponekad opet kao fenomenolog religije. Riječ je dakako o takvu metodologijskom pristupu fenomenu religije koji ne apstrahira religijski doživljaj ni kod samoga istraživača niti pak kod istraživanoga subjekta, odnosno istraživane populacije. U svojoj knjizi Budućnost religije, Matica Hrvatska, Split 1991., na str. 23. on u tom pogledu piše: "Zato je sociolog izložen unutrašnjem osobnom procijepu: mora u isti mah biti nepristran i duboko suživljen s religioznošću vjernika koju istražuje. Ako religiju mrzi ili prezire neće od nje ništa shvatiti, ako je odveć uvažava neće od istraživanoga imati nikakve koristi." Ovo je metodološko polazište bilo zapravo korektiv onda prevladavajućem apriornom ateizmu, odnosno agnosticizmu, koje se držalo za metodološku pretpostavku mogućnosti istraživanja religioznoga fenomena.

Dr. Mardešić objavljuje već tijekom 60-ih, poglavito u Crkvi u svijetu, brojne radove o religiji u modernom industrijskom društvu koje će kasnije objaviti i u obliku svoje prve knjige Religija u modernom industrijskom društvu, Crkva u svijetu, Split 1973. Ova knjiga predstavlja istodobno i svojevrsno filozofijsko propitkivanje modernoga svijeta i analizu toga svijeta u sociologijskom vidiku. Njegov stav, iznesen na str. 55. koji glasi: "Nekada je čovjek svoj religiozni nemir objektivizirao u mit i ritual, danas ga sublimira i potiskuje u podsvijest; bezboštvo u najrafiniranijim trenucima nadahnuća možda dokazuje da je čovjek izgubio sposobnost svjesno živjeti i razumjeti religiju, ali je u najdubljem dijelu svoga bića ipak sačuvao sjećanje na nju" imat će u sociologiji religije sasvim određene konzekvence. Prema autoru, religija postindustrijske civilizacije se javlja u svom trostrukom obliku: kao podzemna, nevidljiva i zaboravljena religija. Podzemna se religija pojavljuje kao podzemna Crkva, i to ona izvan i ona unutar postojeće Crkve. Podzemna Crkva izvan Crkve su razne sekte, te autor govori o razlozima njihova pojavljivanja, dok podzemnu Crkvu u Crkvi tvore različite unutarcrkvene grupe i karizmatički pokreti. Govorom pak o nevidljivoj religiji autor se nadovezuje na T. Luckmanna i njegovu teoriju.

Svojom knjigom Povratak svetoga, rasprava o pučkoj religiji, Crkva u svijetu, Split 1988., autor se, kao što se već iz samoga naslova dade nazrijeti, okreće analizi tzv. pučke pobožnosti, no ovom fenomenu Ž. Mardešić prilazi na sasvim nov i originalan način, tj. tako da u pučkoj religiji ne vidi samo relevantnu temu, već najočevidniji način ozbiljenja svetoga u suvremenom svijetu. Da bi, naime,  ukazao da dominantno stajalište u društvenim znanostima prema pučkoj religiji, autor raščlanjuje ne samo sociologijsko, već i antropologijsko i politološko viđenje pučke religije. Iako međusobno različita, ova su tri pristupa ipak vrlo slična, budući da pučku religiju promatraju isključivo kroz optiku sukoba, protesta, odnosno klasnoga momenta. Međutim, kako su sve to ipak sociologistički pristupi religiji, tj. takvi koji njezine korijene i uzroke vide isključivo u društvenom kontekstu, Ž. Mardešić pučkoj religiji prilazi prvotno s antropološke strane, tj. u njoj vidi trajnu čovjekovu potrebu za svetim. Pučka religija je za autora naprosto oblik traženja svetoga u sekulariziranom svijetu.

Svojom sljedećom knjigom, Budućnost religije – Sveto u vremenu svjetovnosti, Matica Hrvatska, Split 1991., autor se okreće nekršćanskim religijama i novim sektama koje su na svoj način obilježje današnje civilizacije, kako one zapadne, tako i one koja nastaje na razvalinama negdašnjega socijalizma. Prema autoru, razumijevanje ovih pokreta i sljedbi preduvjet je mogućnosti uopće za razumijevanje suvremene religijske situacije u suvremenom svijetu na razini sociologije religije. Naime, okvir za razumijevanje ovoga fenomena tvore sekularizacija, radikalna svjetovnost, kriza tradicionalne religioznosti i tradicionalnih Crkvi i sl. "Nove sekte su mjesto ispunjenja religijskih potreba onih vjernika koji u pustinji suvremene svjetovnosti – crkvene i društvene – ne mogu više utažiti svoju žeđ za nadnaravnim. Može ih netko povući za nos i nasamariti, ali time nije oskvrnuo čistoću njihove religiozne želje…Metoda koja bude vodila računa o tim uzrocima širenja novih sljedbi, ima šansu da otkrije njihovu antropološku istinu." (str. 161.) A za analogne pokrete unutar Crkve autor primjerice kaže: "Upravo karizmatička religioznost govori o religioznoj pobuni elita, različito od pučke religije koja se može okarakterizirati kao religiozna pobuna masa". (str. 131.)

U knjizi Lica i maske svetoga, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., autor nastavlja razrađivati sličnu problematiku na istim metodološkim polazištima s time da mu u žarište interesa sve više dolaze liberalizam, ideologije, i politika, kao referentne točke promišljanja i analize religijskoga fenomena. Novost u ovoj knjizi je i to što se autor u njoj izrijekom bavi i hrvatskim katolicizmom. Fenomen hrvatskoga katolicizma autor promatra u kontekstu povijesnih, političkih i društvenih prekretnica. Na poseban je način zanimljivo njegovo viđenje ponašanja hrvatskih katolika pred trima specifičnim izazovima: pred raspadom komunizma, pred ratom i pred sekularizacijom.

Ovdje valja spomenuti i par knjiga koje autora predstavljaju kao angažiranoga kršćanskoga mirotvorca. To su u prvom redu njegova knjiga Svjedočanstvo o mirotvorstvu, Kršćanska sadašnjost Zagreb 2002. u kojoj autor sabire svoje tekstove koje je pisao tijekom rata i poraća. Sam autor s tim u svezi kaže: "Ova knjiga o mirotvorstvu ima značajan osobni naglasak, jer su tekstovi u njoj ispisivani u tijeku rata i poraća koje je znalo biti mjestimice ratničkije od samoga rata. Drugo, objavljuje ih vjernik posebno osjetljiv na sve vrsti mržnje: osobne, obiteljske, klasne, nacionalne i religiozne. A religiozna je mržnja od svih ostalih najopasnija jer je čista suprotnost njezinu cilju: ljubavi. Treće, iza knjige stoji građanin koji ne krije svoje demokratsko uvjerenje i naklonost prema modernitetu. Zato su mu do kraja tuđe sve isključivosti: jednako one na lijevim i desnim krajnostima." (str. 7). U tom kontekstu valja spomenuti i koautorsku knjigu Razgovor o pomirenju, CroPax, Zagreb-Split 2001.

Ovaj prikaz važnosti znanstvenoga djela dr. Željka Mardešića na području sociologije religije, zaokružili bismo onom prosudbom koju je o njemu, u već spomenutoj knjizi, iznio S. Zrinščak:

"Ukoliko je bitna karakteristika fenomenologijskoga pristupa kod Jukića svjedočenje homo religiosusa, druga je svakako kategorija svetoga kao analitička kategorija kojom je moguće objasniti dinamiku religijskoga u suvremenom svijetu. Iako sa stajališta pozitivne znanosti bitno neodređena, nejasno definirana, ova kategorija naglašuje čovjekovo vječno traganje za svojim iskonskim i nedoživljenim korijenima te je sve ono što se s religijom danas dešava moguće uočiti i shvatiti unutar te trajne čovjekove potrage za svetim. Stoga su trajna potraga za svetim i njegova nesvodivost na definirabilne elemente one bitne karakteristike koje fenomenologijsko shvaćanje svetoga razlikuje od pozitivnih definicija koje svetim operiraju unutar njegovih društvenih pojavnih oblika.

Kao da je u ovim dvjema osnovnim karakteristikama 'tajna' cjelokupnoga autorova opusa. Vođen ovim osnovnim premisama te dobrim poznavanjem relevantne sociologijske literature koja daje okvire razumijevanju osnovnih društvenih procesa, Jukić ispisuje svoje rasprave o religiji u suvremenom svijetu. Iako, dakle, bitko nesklon socioreligijskom redukcionizmu, autor svoj opus smješta unutar sociologije, jer fenomenologijski pristup valja situirati unutar društvenih procesa koji stalna čovjekova religijska htijenja društveno oblikuju i preobrazuju. Otuda, prema autoru, nužna upućenost fenomenologije na sociologiju i obrnuto, barem unutar ovako definiranoga teorijskog interesa" (str. 133.).

Bibliografiju dr. Željka Mardešića donosimo na kraju ovog zbornika radova.