PAMĆENJE I ČIŠĆENJE PAMĆENJA U SVETOM PISMU I IZRAELSKOM NARODU
Adalbert Rebić
Sažetak
U ovom radu autor pokušava biblijsko-teološki razraditi 1. značenje pamćenja ili sjećanja u izraelskome narodu; 2. čišćenje pamćenja odnosno čišćenje od grijeha; 3. pomirenje s Bogom i s bližnjima. Autor u prvoj točki pokazuje kako je izraelski narod pamtio događaje koji su za njegovu konstituciju kao Božjeg naroda imali temeljno značenje. To su bili iznad svega događaji izlaska iz egipatskog sužanjstva, put kroz pustinju i događaji na Sinaju (Božja objava, Božji savez s narodom, deset zapovijedi). Pamćenje se kultno ostvarivalo, osobito u okviru blagdana Pashe, u obredu pashalne večere (hebr. seder). U drugoj točki, autor pokazuje kako je izraelski narod u babilonskom sužanjstvu pod vodstvom svojih proroka postao svjestan svojih grijeha kojima je kaljao svoj odnos prema Bogu i kršio Savez, sklopljen s Bogom. Tako je narod čistio svoju memoriju, svoju savjest od grijeha. Okajao je svoje grijehe i doživio drugi izlazak, izlazak iz Babilonskog sužanjstva. U trećoj točki autor pokazuje kako se tim čišćenjem narod pomirivao s Bogom, pri čemu je posebnu, kultnu ulogu imao Blagdan pomirbe (hebr. Jom kipur).
Ključne riječi: pamćenje, sjećanje, izlazak (egzodus), pashalna večera, čišćenje memorije, pomirenje.
SPOMEN I POMIRENJE
Dokument Međunarodnog teološkog povjerenstva o čišćenju pamćenja u Crkvi
Nediljko A. Ančić, Split
Sažetak
U godini Velikog jubileja 2000. Ivan Pavao II. pozvao je kršćane na čišćenje pamćenja i javno zatražio oprost za grijehe Crkve u prošlosti. Međunarodno teološko povjerenstvo dobilo je zadaću da ovaj jedincati čin Petrova nasljednika dublje rasvijetli i rastumači njegove biblijske i povijesno teološke pretpostavke. Autor najprije kratko opisuje nastajanje, svrhu i zadaće Povjerenstva. Zatim predstavlja poziv pastira sveopće Crkve na čišćenje pamćenja u njegova tri dokumenta tijekom pripreme za jubilejsku godinu. Slijedi izlaganje sadržaja samoga dokumenta «Spomen i pomirenje» koji ima svrhu radnog pomagala u shvaćanju Papina znakovitog i slojevitog čina priznavanja grijeha. On polazi od koncilskog posvješćivanja odgovornosti i grješnosti u Crkvi koje sadašnji Petrov nasljednik proširuje i produbljuje. Potom se iznosi biblijsko uporište prakse opraštanja i pomirenja na koje se oslanja teološko promišljanje suodnosa svetosti i grješnosti u Crkvi. Nakon toga se razmatraju teološke i historijske pretpostavke za kritičke prosudbe pojedinih povijesnih događaja u koje su kršćani bili upleteni. Zadnja dva poglavlja posvećena su moralnom vrednovanju molbe za oprost te pastoralnim učincima čišćenja pamćenja. Može se utvrditi da spomenuti dokument doduše dobro ispunjava postavljenu zadaću. No teološki nije odveć poticajan i otvoren za nove momente u aktualnom promišljanju svetosti i grješnosti u crkvenoj zajednici.
SJEĆANJE, ISTINA I POMIRENJE – POGLED IZ RIMOKATOLIČKE PERSPEKTIVE
Thomas Bremer
Münster, Germany
Pitanje o odnosu između sjecanja na ono što se dogodilo i mogućnosti pomirenja nakon teških konflikata, nepravdi i ratova u zadnje je vrijeme pobudilo veliki interes. Tako su u nekim zemljama bile ustanovljene komisije od kojih je najpoznatija i vjerojatno najuspješnija ona u Južnoj Africi. Njezin glavni inicijator i predsjednik je bio nobelovac Desmond Tutu, anglikanski nadbiskup. Naime, vrlo čest se događalo da oni koji su zahtijevali uspostavljanje takvih komisija nisu bili političari, nego crkveni predstavnici i poglavari. Razlog tomu nije samo želja Crkve da doprinese pomirenju u nekom društvu, nego on leži u dubokom značaju sjećanja, pomena, za kršćansku teologiju.
Autor ovih redova je katolički teolog, Nijemac, koji živi i radi u Njemačkoj. Poznato je da suočavanje sa prošlošću za Nijemce ima posebno značenje. Nakon II. svjetskog rata Nijemci su potiskivali svoju ružnu prošlost i počeli se baviti privrednom rekonstrukcijom srušene zemlje. Ali u nekoliko navrata prošlost se vraćala u kolektivnu svijest, u javni diskurs u Njemačkoj. Autor ovoga teksta nije samo Nijemac, nego i teolog. Time ova tema poprima još jednu bitnu dimenziju jer i Katolička crkva isto tako u svojoj prošlosti ima neke tamne točke koje je potiskivala a koje sada izlaze na površinu. Namjera autora je da u tekstu najprije izloži neka načelna razmišljanja o odnosu Katoličke crkve prema istini i o značaju sjećanja za njezinu teologiju. U drugom djelu konkretno prikazuje neke novije razvitke u Katoličkoj crkvi, ali ukazuje i na njihove nedostatke.
NEKA SOCIODEMOGRAFSKA OBILJEŽJA NOVIH CRKVENIH POKRETA UHRVATSKOJ I ODNOS PAMĆENJA I NJIHOVE VJERNIČKE PRAKSE
dr.sc. Stipe Tadić i dr.sc. Vine Mihaljević, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Sažetak
U radu se iz šireg empirijskog istraživanja pripadnika suvremenih crkvenih laičkih pokreta, kroz tri osnovna individualna i sociodemgrafska obilježja (dobna pripadnost, spol i stupanj obrazovanja) ispitanika nastojalo promotriti temeljna vrednovanja, stavove i religijsko ponašanje pripadnika Zajednice Molitva i Riječ, Djela Marijina, Zajednice bračnih susreta, Malog tečaja - Kursilja, Franjevačke mladeži, Franjevačkog svjetovnog reda i Karizmatskog pokreta pod posebnim vidom odnosa vjerničkog pamćenja i vjerničke prakse. Rezultati pokazuju kako vjerničko pamćenje bitno determinira vjerničko vrednovanje i ponašanje pripadnika navedenih pokreta. Njihovo vjerničko pamćenje (Sveto pismo i Tradicija) pojavljuje se kao korektiv njihovog vlastitog vjerničkog ponašanja i djelovanja kao i njihova odnosa prema drugim osobama i drukčijim svjetonazorima.
PAMĆENJE BEZ USKRSNUĆA
Isusov križ iz perspektive uskrsne nade
Ivan Šarčević, Sarajevo
Sažetak
Osnovne forme kršćanskoga pamćenja, spomena na utemeljujuće događaje jesu naracija i spomenici. Euharistija je ritualizirana naracija (memorijal) a križ, od gesta do spomenika, jest sinteza onoga što označavamo osnovnim kršćanskim pamćenjem: memoria passionis, mortis et resurrectionis Jesu Christi. I naracija i spomenici, jer su ljudske zbilje, jer su uvijek samo interpretacija dogođenog, nose u sebi ambivalentnost, rizik redukcije i zlorabljenja. Kršćanski spomenici, među njima i onaj najeminentiji – križ, o kojem se razmatra u ovom prilogu, mogu postati parcijalni podsjetnik dogođenoga, patnja bez uskrsnuća, kič koji površno ponavlja opća mjesta, projekcija ugroženosti, materijalna konkretizacija totalitarne ideologije. Kršćanski križ jest pamćenje za budućnost ako nije znak svjetovne pobjede, ako nije samo opomena i prkos drugima, ako nije rezervoar osvete, ako podsjeća na univerzalnost Božje opraštajuće ljubavi koja memorijom uskrsne nade baca posve novo svjetlo na križ, smrt i pakao međuljudskih odnosa.
POSTMODERNISTIČKO RASTVARANJE POVIJESTI I PITANJE IDENTITETA
Mr. sc. Krunoslav Nikodem
Odsjek za sociologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
Sažetak
Teorijski okvir rada čine granice modernog društva i postmodernog stanja društva, te modernističko/postmodernistički procesi koji konstituiraju suvremeni društveni kontekst Zapadnog svijeta. Osnovna teza rada je da se zarobljenost postmodernog stanja društva u sadašnjosti (život SADA i OVDJE) javlja kao posljedični splet dvaju procesa: 1. Sekularizacije ideje napretka, gdje se krajnji ciljevi ljudskog života premještaju iz područja transcendentnog u područje imanentnog, što otvara mogućnost ostvarenja tih ciljeva u sadašnjosti i time proglašenja „kraja povijesti“. Izdvajanjem ideje napretka iz kršćanske eshatologije, unutar koje ideja napretka prvobitno nastaje, ostavlja tu ideju ispražnjenu, bez sadržaja, a onda se ona tako ispražnjena postavlja kao ključ razvoja modernog društva. Time se ukida koncepcija budućnosti, odnosno postavlja se pitanje smislenost čovjeka kao homo fabera, djelatnog bića koje je usmjereno prema nečemu, dakle bića budućnosti; 2. Nametanje masovnih medija kao dominantnih nositelja pamćenja, što dovodi do narušavanja jasnih granica između stvarnosti i fikcije. U stalnom medijskom kolopletu novih značenja prošlih događaja ukida se njihov smisao i smanjuje svijest o pripadnosti određenom vremenu. Time se dokida mogućnost promišljanja stvarne sadašnjosti i vizija budućnosti, a čovjek sve više postaje biće relativizma, a sve manje biće relacije. Naznačeni procesi nanovo donose pitanje identiteta, kao jedno od ključnih pitanja 21. stoljeća. Posebice stoga što se, unutar postmodernog vrijednosno-moralnog relativizma, u potrazi za novim/starim uporištima identifikacijskih procesa javljaju neka ne-ljudska rješenja posredovana znanstveno-tehničkim sustavom.
Ključne riječi: postmoderno stanje društva, kraj povijesti, sekularizacija ideje napretka, društvena uloga masovnih medija, postmoderni identiteti
NOSTALGIJA, SJEĆANJE I POVIJESNI ZABORAV SA STAJALIŠTA ŽENA
Dr. s. Rebeka Anić
Sažetak
Na temelju antičke slike Penelope i Odiseja te kršćanske slike Marije Magdalene, u članku se analizira odnos sjećanja i nostalgije, mišljenja i tradicijskoga loma sa stajališta žena. Mišljenja je da se tijekom povijesti žene previše zatvaralo u nostalgične slike čuvarica ognjišta, obitelji i vjere koje su onemogućavale vidjeti i promišljati zbiljski život žena. Ženama se nije pripisivala važnost u povijesnim događanjima, nisu bile subjekti povijesti već ih se poimalo kao moralne veličine koje održavaju povijest ali su u njoj nevidljive. Promjene se događaju kad se žene počinju zanimati za svoju povijest i znanstvenim istraživanjima prekidaju tradiciju nevidljivosti. Kao primjer takve aktivnosti žena u članku se iznose feministička teološka istraživanja, osobito biblijska. U osvrtu ističe važnost oslobađanja od nostalgičnih slika o ženama koje onemogućuju zbiljsko pamćenje žena ili pamćenje o ženama ali i zbiljsko otvaranje budućnosti.
KREATIVNO PAMĆENJE KAO TKANJE VREMENA
Lilijana Domić
Sažetak
Jedini način kršćanskoga pamćenja je kreativno pamćenje. To je pamćenje dobra, pamćenje konteksta makar i na temelju fragmenata, pamćenje dostojanstva sred dezintegracije i raspada vrijednosti. Ako sačuvamo fragment, sačuvali smo univerzum, ako sačuvamo dostojanstvo sačuvali smo vjeru, ako sačuvamo dušu sačuvali smo Boga. Kreativno pamćenje je i čišćenje ruševina, i doslovno čuvanje fragmenata, i rekonstrukcija zdanja. Ono je postojanost duše. Svjedočanstva takvoga pamćenja, usprkos diskontinuitetima, nalazimo na svakom koraku, no, u fokusu autoričina predavanja su franjevački samostani (i crkve) u Bosni i Hercegovini koji su u vrijeme historicizma pomno rekonstruirani na postojećim starim temeljima, ali i na temeljima europskoga civilizacijskoga i kulturnoga pamćenja.
ULOGA CRKVENOG «SPOMENA» U NADVLADAVANJU BOLNOG PAMĆENJA
Tomislav Ivančić, redovni profesor i pročelnik Katedre fundamentalne teologije
na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
Sažetak
Da bi se pronašao operativni način nadvladavanja bolnih sjećanja potrebno je istražiti funkcioniranje mozga, kao «krhkog prebivališta duše» (D. G. Amen), kao i efikasni duhovni materijal koji djeluje na preobrazbu duše te time i na bolna pamćenja.
Najnovija istraživanja mozga iznose na vidjelo, da pokraj racionalne postoje emocionalna i duhovna inteligencija, te da je kvocijent duhovne inteligencije najvažniji za uspješnost i osmišljenost života. Odlukom za vrednote čovjek upisuje u mozak oslobađajuće snage, koje pročišćavaju sadržaje pamćenja i čovjeka oslobađaju za pomirenje i suživot.
Spomen, kao podsjećanje na spasonosni i terapijski materijal u pologu Crkve je najefikasniji način pročišćavanja pamćenja i oslobađanja od zlopamćenja. Istraživači mozga dolaze do zaključka da se duhovnim životom, osobito molitvom i meditacijom mogu najbrže i najsavršenije «iscijeliti duboke i bolne uspomene duše» (D.G. Amen).
VIA CRUCIS CROATICA AS AN ARTISTIC PHENOMEN OF REMEMBERING EVIL AND AN EXPRESSION OF FORGIVENESS
Juraj Kolarić, Zagreb
Sažetak
Poznato je kao su kršćani kao hodočasnici iz svih dijelova Europe već rano dolazili u Jeruzalem i na mjestima gdje se odigravala drama ljudskog otkupljenja obavljali pobožnost Križnoga puta. Nakon što su Arapi 637. godine zauzeli Jeruzalem, kršćani više nisu mogli masovno pohađati grad i obavljati tu pobožnost. Zbog toga je crkvena vlast dopustila da se diljem Europe mogu postavljati Križni putevi koji su zamijeniti Križni put u Jeruzalemu i omogućili vjernicima da u svojim sredinama uprisutne sveta mjesta vezana uz Kristovu muku. Autor ovoga teksta ukazuje na ikonografske odrednice križnoga puta kroz povijest te, ukazujući na neke fragmente hrvatske likovne umjetnosti koja se bavi pojavom, koju bismo mogli nazvati «via crucis croatica», na njegove tragove u hrvatskoj umjetnosti.
AUGUSTINOVO ČIŠĆENJE PAMĆENJA I NJEGOVA PRIMJENA NA NOVIJU HRVATSKU POVIJEST
Jure Krišto, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Sažetak
Sv. Augustin u svojim je Ispovijestima predstavio model traženja sebe u pamćenju (memoriji), ali i model čišćenja i ozdravljenja tog pamćenja. U članku se najprije predstavljaju najvažniji elementi Augustinova pamćenja, koji su zapravo sastavni dijelovi njegova zlopamćenja: mladenački ispadi, odnos njegovih roditelja prema njemu, međusobni odnos roditelja, odnos prema njegovoj priležnici, odnos prema religiji i Bogu i sl. Zatim se izlaže kako je Augustin prevladao svoja zlopamćenja te kako je u konačnici našao osobno smirenje.
Augustin je, dakako, svojom ispovijesti ponudio i model postignuća oslobođenja od zlopamćenja, tj. ozdravljenja. Izazov je za nas protegnuti Augustinov poučak mimo osobnoga iskustva na povijesno iskustvo kolektiviteta i potražiti u tom poučku putokaz za prevladavanje zlopamćenja. Pokušaj primjene Augustinova poučka na noviju hrvatku povijest završni je dio članka.
PAMĆENJE U SOCIJALNIM DOKUMENTIMA IVANA PAVLA II.
Špiro Marasović
Sažetak
Budući da je povijesno pamćenje jedan od bitnih čimbenika društvenih zbivanja, nametnula se potreba prostudirati socijalne enciklike pape Ivana Pavla II. upravo pod vidom uloge povijesnoga zlopamćenja. No kako sam Papa u svojim socijalnim enciklikama tu temu ne obrađuje izrijekom, do određenih zaključaka je moguće doći tek analizom fenomena društvenoga zla, kako je prikazan i opisan i spomenutim enciklikama, odnosno analizom lijekova koji se u njima nude. U tu svrhu autor u prvom dijelu analizira fenomenologiju društvenoga zla, kako je ona prikazana u socijalnim enciklikama Ivana Pavla II., te posebnu pozornost poklanja tezi Ivana Pavla II. da se u korijenu svih društvenih zala krije na neki način: prevlast tehnike nad etikom, stvari nad osobom i materije nad duhom. Na ovoj se razini povijesno pamćenje pokazuje više kao zaborav ljudske iskonske biti, nego kao neki konkretni negativni sadržaj. U drugom dijelu, međutim, u kojem se propitkuje etiologija društvenoga zla, autor u spomenutim enciklikama uočava dva izvora toga zla: prvi je grješna čovjekova narav, a drugi, "grijeh struktura". Ovi izvori, budući da je riječ o grijehu, kao ljudskom činu, ukazuju na čovjekovo slobodno i svjesno opredjeljenje za zlo, više na osobnoj razini, nego na razini društvenih grješnih struktura. Povijesno zlopamćenje se sada ukazuje kod osobnoga čina kao razlog i motiv, a u okviru društvene strukture, kao njezin integralni dio. Naposljetku, u trećem dijelu, autor postavlja pitanje sadržaja povijesnoga pamćenja koji Ivan Pavao II. dodjeljuje ispravno shvaćenom društvenom razvoju i odgovor nalazi - budući da takav razvoj pretpostavlja integralni ljudski razvoj, a to će reći i onaj humani i duhovni - u: a) dostojanstvu ljudske osobe. b) pravednosti oplemenjenoj socijalnom ljubavlju i c) praštanju ujedinjenom s milosrđem.
Ključne riječi: pamćenje, zlo, grijeh, praštanje, milosrđe, ljubav, razvoj, mir.
RELIGIJSKO PAMĆENJE U TRADICIJI I POSTMODERNITETU
Željko Mardešić
Sažetak
Nema dvojbe da je pamćenje i sjećanje nezaobilazna tema gotovo svih religija. To se posebno odnosi na pretpovijesne i arhaične religije u kojih se vjerovalo da je sve bitno počelo u osvitu vremena kad su bogovi stvarali svijet i oblikovali društvene običaje, moralne zakone i obredna pravila. Tko se vraća natrag u prošlost taj je bliži bogovima. U indijskim religijama tehnike meditacije i pojam reinkarnacije igraju sličnu ulogu. Dapače, i najrazvijenije religije kao što su kršćanstvo i islam poznaju kategoriju pamćenja. Zato ne samo teologija nego i mnoge druge znanosti uvode taj isti postupak – iako sekulariziran – u svoje učenje. Dovoljno se podsjetiti na Freuda i Junga. Ipak najviše se osobnim i kolektivnim pamćenjem bavila sociologija. Tu valja svakako spomenuti ima francuskog sociologa Maurice Halbwachsa koji se najviše od svih bavio smislom i utjecajem religijskog pamćenja, napisavši više knjiga, koji su postali ishodištem svakog razmišljanja o toj temi. Danas u postmodernitetu opada i slabi značenje memorije pa se govori o zaboravu prošlosti. Tome je posvećeno posljednje poglavlje ovoga članka.
PSIHOLOGIJA MRŽNJE I OPROŠTENJA
Mijo Nikić
Sažetak
Mržnju, oproštenje, srdžbu i osvetu, kao ključne pojmove svog predavanja, autor analizira s psihološke točke gledišta. Obrađen je učinak mržnje na tjelesnoj, emocionalnoj, društvenoj i razumsko-duhovnoj razini osobnosti. Autor u drugom dijelu članka donosi devet krivih shvaćanja oproštenja, a zatim analizira istinsko oproštenje koje liječi sve rane. Slijedeći misao J. Monbourquette-a, autor donosi dvanaest koraka na putu autentičnog oproštenja. Autor zaključuje svoj članak tvrdnjom da smo za ljubav, a ne mržnju, stvoreni i navodi misao Martina Graya koji kaže: «Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi».
LITURGIJSKI SPOMEN(ČIN) I PROČIŠĆENJE SPOMENA
Ivan Šaško
Sažetak
Polazeći od religijske kršćanske datosti Božje samoobjave u članku se o liturgijskome spomenčinu i pročišćenju spomena govori na temelju obrednih elemenata s posebnim naglaskom na poimanju i pristupu vremena. Svojevrsnost obrednoga vremena, koje ima božansko-ljudsko obilježje, pruža mogućnost govora o posadašnjenju otajstva u slavlju.
Na temelju ustroja liturgijskih slavlja, a osobito euharistije, pokazuje se mjesto anamnetskoga dinamizma i povezanosti s pročišćenjem spomena u mjeri Kristova vazma. U svjetlu povijesti, vrednovane kao historia salutis svaki ljudski spomen ima mjesta u liturgijskome slavlju, ali je svaki od njih pred Bogom prostor naše conversio – obrata i usmjerenosti života prema Bogoobjavi u Isusu Kristu.
Članak nastoji tematiku pročišćenja spomena pokazati kao oslobođenu ljudske autoreferentnosti te ju, na temelju liturgijskih izvora, prikazati kao Božji zahvat u mjeri ljudskoga prihvaćanja. Kada se sastavnice poslože na taj način i kada se vidi potreba sprege između anamneze i epikleze (kao pneumatoloških preduvjeta) tada uporište i odredište nije više društvena norma, red, suživot i sl., već poziv na življenje u Bogom ispunjenomu vremenu i njegovu kraljevstvu "koje se približilo". Specifičnostima postmodernističkoga poimanja spomen takve vrste je stran i nepoželjan, jer on nudi Bogom 'zatvoreno' obzorje smisla. Ljudska povijest u ogledalu liturgijskoga spomena dio je eshatološke paradigme protkane vjerom da je Bog Pantokrator, a time i kronokrator. U pročišćenju spomena nije dakle riječ o socijalnoj terapiji, već o vjerničkome ulaženju u otajstvo koje je dar.