Na zamolbu cijenjenog kolege Željka Mardešića da izradim stručnu recenziju spomenute knjige, knjigu sam pročitao, i U skladu s uputama o osnovnim elementima koje mora sadržavati recenzija, iznosim svoje mišljenje.
Datum recenziranja: 18.10.2004.
Recenzent: dr. Srđan Vrcan, zaslužni profesor teologije sveučilišta u Splitu, upisan u Upisnik znanstvenih radova pod brojem 1211.
Umirovljen profesor sociologije Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Recenzirano djelo: Vuleta, Bože, Anić, Rebeka, Milanović-Litre, Ivan /ur./, Kršćanstvo i pamćenje. Kršćansko pamćenje i oslobođenje od zlopamćenja. Zbornik radova s međunarodnog simpozija, Split-Zagreb, Franjevački institut za kulturu mira, 2004.
Knjiga predstavlja zbornik radova i rasprava na skupu, održanom u Trogiru 15.-17. svibnja 2003. u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira i Hrvatskog Caritasa na kojem su sudjelovali uz par stranaca vrsni hrvatski katolički intelektualci različitog stručnog profila i znanstvenog usmjerenja iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Tekst knjige ima 416 stranica od kojih 349 stranica s referatima i s bibliografskim bilješkama te uz sažetak i summary za svaki referat, dok se na 61 stranici izlažu stavovi sudionika izneseni u raspravi.
Knjiga je sadržajno podijeljena u dva dijela. Prvi dio se dijeli u 6 poglavlja s 19 pojedinačnih referata, koje su njihovi autori izložili na skupu a koji su referati složeni redom koji polazi od sustavnog i smislenog načelnog teološkog utemeljenja pristupa tematici «kršćanstvo i pamćenje» na u osnovi izrazito suvremene egzegeze biblijskih tekstova, zatim isto od sličnog utemeljenja u suvremenim crkvenim dokumentima ponajprije onima koji se odnose na socijalnu doktrinu Crkve, te da ide preko smislenog smještaja naznačene tematike u okvire sociologije, psihologije i socijalne psihologije kao i u kontekst svojevrsne sociološke naznake nekih relevantnih aspekata moguće sociološke dijagnoze našeg vremena, do lociranja te tematike u naše konkretne povijesno-političke okvire, te završava u osobitoj optici koja je fokusirana na Isusov križ i na uskrsnu nadu, te ispituje tu tematiku u dimenziji budućnosti, pa naglašava njezino moguće značenje za moguću budućnost. Drugi dio knjige sadrži rasprave koja se vodila na samom skupu i to u obliku pitanja i rasprave o i u povodu pojedinih referata, te u obliku zaključne rasprave opće naravi.
Knjiga nema za znanstvene radove na kraju uobičajeno kazalo u knjizi spomenutih imena i obrađenih pojmova.
Shvaćajući dužnost recenzenta ponajprije kao dužnost dati ocjenu opće vrijednosti knjige, a ne kao dužnost dati podrobnu analizu i ocjenu svakog pojedinačnog, u knjizi objavljenog priloga koji su očito različiti po onome o čemu govore, ali i po načinu kako o tome govore, zadržao bih se samo na prikaz glavnih kvaliteta knjige o kojoj je riječ.
Prva vrijednost knjige leži, po mom mišljenju, u tom što se sadržajno knjiga bavi za današnje kršćanstvo i katoličanstvo, ali i općenito za suvremeni svijet i za suvremene ljude iznimno važnom i izrazito aktualnom, ali veoma složenom i prijepornom tematikom primjerenog suvremenog ophođenja s iskustvom zla ili ophođenja s iskustvom zla ponajprije u njegovim suvremenim oblicima. I to ponajviše iskustvom zla i pamćenjem zla koje je u pravilu izborno bilo dano pretežno na latentan način da bi po pravilu stanovitim situacijama izbilo u javnost i pod određenim prilikama snažno utjecalo na ljudsko svjetovno, pa i na vjerničko ponašanje. Pri tome se tematika ophođenja s iskustvom zla ponajviše projicira na povijesno-društvenu pozadinu koju tvore upravo ovi naši prostori kao prostori koji su bili obilježeni pravim i stalnim orgijama zla. Isto tako se pri tome ta tematika ne razmatra ni pretežno ni isključivo u dimenziji prošlosti u znaku svođenja računa s prošlošću niti u čisto deskriptivnom i analitičkom smislu, tj. ponajviše i ponajprije poradi boljeg razumijevanja prošlosti nego se spomenuta tematika, smisleno usredotočila, poglavito u glavnim prilozima, na pitanje realizacije Papinog projekta «čišćenja pamćenja», razmatra u dimenziji budućnosti i u dimenziji djelovanja, to jest u znaku primjerene usmjerenosti na budućnost i u znaku kršćanskog nadahnuća mogućeg vjerničkog djelovanja ovdje i danas. I to pod načelnom pretpostavkom da se ono što kršćanstvo u sebi sadrži nije uvijek i prakticiralo.
Druga vrijednost knjige je u tome što na manje-više sustavan način nastoji dati zaokružene odgovore na neke od ključnih izazova koji se nužno nameću kad se općenito ulazi u raspravu o pamćenju, pa i o zlopamćenju, te o političkoj uporabi zlopamćenja da bi se na neki način dosljedno i sustavno razjasnili doktrinarni i djelatni okviri za moguće učinkovito «čišćenje pamćenja». U tom smislu dosljedno i sustavno se čini upitnom tematika pamćenja i općenito i ponajprije u kršćanstvu te, stoga, predmetom nužne rasprave čine gotovo svi ključni aspekti tematike pamćenja to jest oblikovanja pamćenja, čuvanje pamćenja, brisanje pamćenja i čišćenje pamćenja. Ono što pomalo začuđuje jest činjenica da je pri tome relativno zanemaren i onaj aspekt koji se tiče protuslovnog odnosa između pamćenja i zaborava, a na koji je posebno upozorio Ernest Renan u svojim promišljanjima o naciji, naglašavajući upravo ulogu induciranog i sustavnog zaborava, a ne samo pamćenja u oblikovanju nacije i nacionalnog identiteta. U tom smislu knjiga o kojoj je riječ pruža u današnjim prilikama iznimno vrijedan, ali i rijedak sustavni uvid u tematiku pamćenja, zlopamćenje i čišćenje pamćenja općenito, te posebno u sklopu naše suvremene katoličke misli.
Treću vrijednost knjige nalazim u tome što projekt «čišćenja pamćenja» ne tretira samo kao projekt uzgredne i čisto djelomične naravi nego kao projekt općeg značenja koji se tiče u krajnjoj analizi tom čišćenju pamćenja primjerenog načina življenja i prakticiranja kršćanstva u prilikama i neprilikama današnjice u sučeljavanju s velikim izazovima današnjice koji se nameću današnjem kršćanstvu općenito i na posebno zaoštren način ovdje i sada. Dakle, posrijedi je rasprava u kojoj se, polazeći od prepoznavanja osobitog suvremenosti primjerenog kršćanskog ophođenja s iskustvom zla i od naglašavanja značenja za naše prilike Papinog projekta «čišćenja pamćenja», otvaraju šira pitanja o tome što zapravo znači živjeti kršćanstvo danas i kako ga živjeti. To najbolje predočuju prilozi Thomasa Bremera i Ivana Šarčevića.
Četvrtu vrijednost knjige tvori iznimno visoka intelektualna razina glavnih i nosivih referata, zavidna erudicija njihovih autora kao i njihova intelektualna smjelost i dosljednost, ali povrh svega njihova nedvojbena originalnost kako u načinu na koji prepoznaju ključne i kritične izazove koji se nameću današnjim mislećim i djelatnim vjernicima – kršćanima kad žele živjeti kršćanski u ne baš lagodnim, složenim i iznimno protuslovnim prilikama današnjice tako i u njihovim odgovorima na te izazove.
Peta vrijednost recenzirane knjige je u njezinoj dokumentiranoj naravi. To je prije svega svojevrsni vrijedan dokument koji svjedoči o intelektualno značajnom nastojanju da se vodi dijalog o nekim ključnim i kritičnim pitanjima suvremenog načina življenja i svjedočenja kršćanstva unutar kulturnog kruga katoličanstva u Hrvata u kojem ravnopravno sudjeluju intelektualci katolici i svećenici i laici, zastupajući i veoma različita stajališta. Nadalje, ta je knjiga svjedočanstvo o nastojanju da se oblikuje sustavnim i otvorenim raspravama o nekim pitanjima od ključnog značenja za suvremeno kršćanstvo u Hrvata relativno samostalno, izrazito kompetentno katoličko intelektualno javno mnijenje i to na temelju sučeljavanja različitih stavova i isključivo na temelju snage argumenta. Naposljetku, knjiga tvori svojevrsni dokument, koji i uvjerljivo svjedoči o značajnim razlikama kojima se otkriva ne samo složenost i protuslovnost tematike pamćenja i ophođenja s iskustvom zla i pamćenja zla kojom se knjiga bavi nego i iznimnu složenost pa i protuslovnost koja obilježava današnje katoličanstvo, pa i katoličanstvo današnjih Hrvata – katolika, a što se očitovalo posredstvom dubokih razlika u stavovima mišljenjima vrsnih hrvatskih katolika – intelektualaca. I to se očitovalo ponajprije tako što je posve očito da je ono što je za neke sudionike u raspravi izrazito upitno i tvori veliki izazov suvremenom kršćanstvu, za druge je posve neupitno i zapravo ne postoji kao izazov ili postoji samo kao 'izmišljeni' izazov. Za ilustraciju je dostatno samo usporediti stavove i ideje njemačkog profesora teologije Thomasa Bremera i primjerice Jure Krište. Stoga knjiga o kojoj je riječ predstavlja svojevrsno izrazito intelektualno svjedočanstvo o 'duhu vremena' koji postoji u današnjem katoličanstvu u Hrvata.
Na temelju izloženo držim da je posve opravdano predložiti da se i financijski podupre knjiga koju je pripremio i objavio Franjevački institut za kulturu mira i kao znanstvena, djelo pogodno i za popularizacijske svrhe kako bi se ta vrijedna knjiga učinila što dostupnijom našem čitateljstvu.
Prof. dr. Srđan Vrcan