FRANJEVAČKI INSTITUT

Nedjelja, 17 Srpanj 2011 18:18 Franjev. Institut za kulturu mira/Novi list

Nešto više od jedne petine čovječanstva ima problema u opskrbi pitkom vodom,. Čak ni stanovništvo razvijene Europe nije lišeno problema uopskrbi pitkom vodom. Naime, 41 milijun Europljana nema zadovoljavajući pristup pitkoj vodi. O vodi se raspravljalo i na 4. Svjetskom forumu o vodi održanom u Meksiku. Glavno pitanje bilo je je li voda ljudsko pravo ili roba. Nitko zapravo ne spori da je voda ljudsko pravo, ali zagovornici teze da je voda ponajprije roba na prvom mjestu gledaju ekonomski interes.

Gledano statistički, žeđ ne bi trebala biti problem. Naime, vode na Zemlji ima dovoljno, ali smanjuje se njena kvaliteta i time se problem povećava, upozorava fra Bože Vuleta, ravnatelj franjevačkog Instituta za kulturu mira i autor knjige »Žeđ na izvoru«. Vuleta procjenjuje da će 2050. godine dvije milijarde ljudi imati ozbiljnih poteškoća sa osnovnom opskrbom vodom.

Pobuna u Boliviji

»U nekim latinskoameričkim državama vodoopskrbni sustavi su pod naletom globalizacije privatizirani. Teza je da javna poduzeća slabo posluju, a privatni vlasnik, odnosno koncesionar, će riješiti problem«. Investitori obećavaju poboljšanje vodoopskrbe, ali rezultat njihova djelovanja je poskupljenje vode, a «investicije u održavanje sustava su kozmetičke. Vodoopskrbni sustav Buenos Airesa je nakon privatizacije uništen. U Boliviji je cijena vode za godinu dana poskupjela za 300 posto, što je dovelo do pobune i poništenja ugovora o koncesiji. Inače, u Argentini je znatan dio vodoopskrbnog sustava bio preuzeo Enron», kazao je Vuleta.
Zbivanja u Boliviji gotovo su paradigmatska i ukazuju što se može dogoditi u siromašnoj državi koja privatizira vodoopskrbu. Socijalni pokret u toj južnoameričkoj državi uvelike se i razvio zbog privatizacije voda. Francuska kompanija Suez¬ Lyonnaise došla je 1997. u Boliviju u doba kada je predsjednik Sanehez de Lozada poticao privatizaciju. Svjetska banka i Suez-Lyonnaise preuzeli su mjesto državne tvrtke Samapa. U nekim dijelovima zemlje voda je poskupjela čak 600 posto, a višestruko su povećane i cijene prikapčanja.

Nerentabilno za siromašne

U pojedinim krajevima zemlje, kao što je El Alto, odustalo se od izgradnje novih priključaka (njih oko 15.000) jer je zaključeno da je to nerentabilno, a nerentabilno je bilo, procijenili su novi vlasnici vode, zato što je stanovništvo siromašno. Predsjednik Carlos Mesa morao je pod velikim pritiskom javnosti i više od 600 udruga lani raskinuti ugovore o koncesiji s tvrtkom Aguas de Illimani, a i Mesa je pod pritiskom javnosti odstupio. Sličan scenarij zbio se pet godina ranije i s američkom tvrtkom Bechtel koja je, uz ostalo, upravljala službama za pitku vodu i otpadne vode glavnoga grada La Paza. Bolivija je druga najsiromašnija latinskoamerička država (samo je Haiti siromašniji), a oko 30 posto BDP-a odlazi na plaćanje inozemnog duga. 

Hrvatska vrlo ranjiva

«Privatizacija se posljednjih godina zbiva u pravilu u zemljama visokog vanjskog duga ili onima koje ovise o inozemnim kreditima pa međunarodne financijske institucije kredite uvjetuju promjenom legislative i otvaranjem vrata krupnom kapitalu u  vodoopskrbi. To se često radi tajnim ugovorima, a to je, pak, korupcija», pojašnjava Vuleta. Upozorio je da je Hrvatska vrlo ranjiva kad je riječ o vodama.
«Europska unija ima direktivu kojom se propisuje učinkovita zaštita voda i participacija društva u svim odlukama vezanim  uz vodu. Međutim, Europska unija ne propisuje nikakav model vodoopskrbe, ali traži određene standarde koje će Hrvatska morati ispuniti prije ulaska». O kolikim je investicijama riječ, potvrdio je u srijedu direktor Hrvatskih voda Slavko Rajnović, kazavši da će se u zaštitu voda i vodoopskrbni sustav u sljedećih 10 godina uložiti 21 milijarda kuna.

Dvolična politika

Drugi problem na koji upozorava Vuleta krije su u Vodnogospodarskoj osnovi – Strategiji upravljanja vodama koja je prošla prvo čitanje u Saboru, a kojom se predviđa okrupnjavanje  vodnogospodarskih sustava: «Krupni kapital zainteresiran je za velike sustave». Vuleta smatra da Hrvatska cijenu ispunjavanja standarda u komunalnoj sferi može platiti bilo čime, samo ne vodama koja je «najdragocjenije blago 21. stoljeća». Drugi put kojim se postupno privatiziraju vode, odnosno ulazak na mala vrata, jest dodjela koncesije za zbrinjavanje otpadnih voda.
Vuleta je upozorio i da pojedine europske države vode dvostruku politiku kad je riječ o vodi. Konkretno u Nizozemskoj je zakonski zabranjeno privatizirati vodoopskrbe. Međutim, nizozemska vlada ima projekte kojima podupire privatizaciju vodoopskrbe u tranzicijskim zemljama i zemljama u razvoju. U Francuskoj su, pak, poneki političari zaključili da «kad je u pitanju voda, šovinizam je dopušten». U Hrvatskoj je privatizacija vode već počela jer je Bistru preuzela Coca-Cola, upozorio je Vuleta.

Voda je postala prvorazredno sredstvo za ostvarivanje strategijskih ciljeva. Svjetska banka predviđa u 21. stoljeću ratove za vodu, UN ima scenarije sukoba na tristotinjak mjesta na planetu zbog vode, vode za piće sve je manje i zato što se 70 posto vode koristi u poljoprivredi za navodnjavanje pri čemu su vodni gubici veliki, a stav velikih korporacija na fini je način u Meksiku izrazio Nestle: voda mora imati svoju ekonomsku cijenu da bi se iz te cijene financirali ekološki projekti. Za razliku o Nestlea, Vuleta tvrdi da se novac od povećanja cijene vode na tzv. ekonomsku cijenu, gotovo beziznimno nenamjenski troši.