Mirko Jozić - Počovječenje boga i pobožanstvenjenje čovjeka

19.11.2009, ,

POČOVJEČENJE BOGA I POBOŽANSTVENJENJE ČOVJEKA

Utjelovljenje Isusa Krista, po kojemu Bog postaje "jedan od nas", središnji je navještaj kršćanstva od početka do danas. Prema tome navještaju Bog spašava čovjeka tako što u Isusu Kristu objavljuje i potvrđuje ljubav kao tajnu svojega života i kao jedinu istinsku mogućnost za čovjeka. U Isusu Kristu ta mogućnost je postala zbiljom. 
Uzvišeni suvereni biblijski Bog, kojega nitko ne može vidjeti ili čuti i ostati živ (Post 16, 13; Iz 3, 6; Pnz 5, 24), u Isusu Kristu preuzima na sebe sva ograničenja čovjeka. Snagom ljubavi Krist ta ograničenja živi kao iskonske otvorenosti prema Bogu pa je u Isusu Kristu izvor patnje postao izvorom radosti. Otada čežnje čistoga srca postaju mjerilom čovjekove veličine.
 
Počovječeni Bog upućuje najizravniji poziv čovjeku da i on postane (savršen) kao Bog (Mt 5, 48). Taj poziv najradikalnije potvrđuje ljudsku čovječnost pa su ljudi upućeni poziv oduševljeno prihvatili i upustili se u avanturu svojega pobožanstvenjenja čime su započeli i povijest kršćanstva i preporod svijeta. Ali poziv na pobožanstvenjenje sadrži jedan bitni uvjet: pobožanstvenjenje čovjeka je moguće jedino po ljubavi prema Bogu koja se ostvaruje po ljubavi prema ljudima. Taj uvjet markira ljudsku zajednicu i svijet kao prostor mogućeg pobožanstvenjenja čovjeka pa bi se čovjekovo pobožanstvenjenje trebalo shvatiti također kao produžetak utjelovljenja Boga u cjelinu zbilje. Kršćanski teolozi su u toj misli naslutili skrivenu opasnost panteizma pa su, u interesu zaštite Božje uzvišenosti, prenaglasili Božju onostranost. Tako je utjelovljeni Bog ponovo gurnut u "nedostupno svjetlo", čovjek je vraćen u zarobljeništvo svojega bezvrijednog tijela, a svijetu je oduzeto dostojanstvo koje mu dolazi iz Kristova poziva čovjeku na pobožanstvenjenje.

U dugim i iscrpljujućim teološkim raspravama prvih kršćanskih stoljeća sve se na koncu svodilo na pitanje Utjelovljenja, što je najjasnije došlo na vidjelo u sporu oko slika. Zato ne čudi što su i protivnici i zagovornici slika navodili upravo Utjelovljenje kao glavni argument za svoje oprečne stavove. Protivnici slika su čuvali Božju onostranost (i prihvatili iz nje izvedenu starozavjetnu zabranu pravljenja slika i kipova) i odbijali likovno predstavljanje Utjelovljenoga (jer se njegova Božanska narav ne da predstaviti slikom). Zagovornici slika su, naprotiv, Utjelovljenjem opravdavali likovno predstavljanje Krista: ako se naime Bog mogao utjeloviti nema razloga da ga se ne predstavi slikom.
Kada je napokon donesena odluka u korist slika, Utjelovljeni Bog je predstavljan u onom obliku koji je izražavao vjeru konkretne zajednice: u vrijeme formuliranja dogmi kao Učitelj, nakon 313. kao Pantokrator, za procvata srednjovjekovne pobožnost kao Dobri, Blagi, Patnik, Čovjek boli, Raspeti, u renesansi kao snažni lik s lijepim tijelom u kojemu – kao u djelima Leonarda da Vincija – ljudsko prelazi u nadljudsko.
Izvorno pitanje o mogućnosti likovnog predstavljanja utjelovljenog Boga živi do danas u dvostrukoj skepsi: Istok je skeptičan prema tijelu pa Utjelovljenoga odmiče u onostranost, Zapad je skeptičan prema Bogu pa Utjelovljenoga svodi na Čovjeka (proroka, revolucionara, pravednika ...).

Dramatika prihvaćanja počovječenja Boga radi pobožanstvenjenja čovjeka zaoštrila se na poseban način u slavljenju i likovnom prikazivanju Kristova rođenja. Zahtjev da se u božićnom Dijetu prepozna i prizna onostranog Boga predstavljalo je uvijek pravi skandal kršćanstva. Zato ne treba čuditi što se tema Kristova rođenja pojavljuje relativno kasno.
Prvi zapis o slavljenju Kristova rođenja 25. prosinca u Rimu potječe iz kalendara Furija Dionizija za godinu 354. koji bilježi da je 25. prosinca dan Kristova rođenja. Kako se Furije poziva na kroniku iz 336., prevladava uvjerenje da je Kristovo rođenje slavljeno 25. prosinca već tada. Nije, međutim, isključeno da se svetkovina 25. prosinca slavila još od Konstantinova edikta 313., a kao najraniji mogući datum uzima se 275. godina kada je car Aurelijan svetkovinu Natalis Solis Invicti (Rođenje nepobjedivog Sunca) proglasio obveznom za cijelo carstvo. To datiranje navodi na misao da je slavljenja Božića na 25. prosinca počelo kao reakcija kršćana na pogansko slavljenje Natalis Solis Invicti.
 Tijekom četvrtog stoljeća slavljenje Božića na 25. prosinca proširilo se iz Rima najprije u Afriku, pod kraj stoljeća slavi se u Gornjoj Italiji i u Španjolskoj, u Carigradu 380., u Siriji 386. U Egiptu se Božić slavi 432., a u Jeruzalemu 430. gdje je, zbog ukorijenjene tradicije slavljenja Epifanije, uskoro dokinuto, ali je jedno stoljeće kasnije opet uvedeno. Uopće je svetkovina Božića na Istoku ostala pod snažnim utjecajem slavljenja Epifanije pa je Božić shvaćen u prvom redu kao tajna Bogojavljenja. U Armeniji slavljenje Božića nije nikada zaživjelo, nego je trajno zadržano slavljenje Epifanije ili Bogojavljenja 6. siječnja. Tako je teškoća prihvaćanja Utjelovljenja dobila je u liturgiji Istoka svoj najsuptilniji oblik.
Povijest likovnog prikazivanja Kristova rođenja zrcali također povijest borbe za vjeru u utjelovljenog Boga. U toj borbi kršćanstvo je usvajalo mnoge oblike grčke i rimske kulture koje je moglo integrirati, ali je također stvaralo nove. Početni jednostavni motiv Kristova rođenja (dijete, vol i magarac, pastiri) dograđivao se i obogaćivao tijekom Srednjega vijeka i Renesanse. 

U osamnaestom i devetnaestom stoljeću Kristovo rođenje prestaje biti velikom temom likovne umjetnosti. Možda se slika Badnjaka koju je Ferdinand Theodor Hildebrandt naslikao sredinom devetnaestog stoljeća (F. T. Hildebrandt, Djeca u očekivanju Božićnog drvca, 1840.) može shvatiti i kao likovna refleksija o nestajanju Božića iz europske likovne kulture? U modernoj umjetnosti scena Kristova rođenja se rijetko susreće, a kada se neki umjetnik njome bavi, predstavlja je na krajnje subjektivan način pa ona na sebi ne nosi tragove borbe za vjeru u Utjelovljenoga. Gauguin je Mariju prikazao kao Polinežanku kako leži iscrpljena nakon poroda (P. Gauguin, Rođenje Krista, Sina Božjega, 1896.), a Nolde kao ženu u emfatičnom zanosu zbog djeteta koje je rodila (E. Nolde, Sveta noć, 1912.).

Duh Utjelovljenja prenio se iz religiozne umjetnosti u sekularni život našega vremena i ušao duboko u polje socijalne uzajamnosti ljudi koje latentno određuje ili modificira. Kršćani su u vrijeme Božića posebno motivirani pružiti ruku potrebnima, danas diljem svijeta organiziraju humanitarne akcije za pomoć ugroženima i siromašnima. U te se akcije najčešće uključuju mladi. Blagdanu Božića prethode četiri tjedna pripreme (Došašće), a priprema završava i kulminira božićnim polnoćkama i obiteljskim darivanjem. Darovi se redovito stavljaju pod ukrašeno božićno drvce (koje je prvi puta prikazao L. Cranach stariji 1509.).

Hrvatska božićna mapa predstavlja pokušaj oživljavanja jedne velike kršćanske teme. Upravo je nevjerojatno kako su se svi pozvani umjetnici rado odazvali na suradnju. To kazuje da je tema Počovječenja Boga vrlo aktualna te također da umjetnici o njoj još uvijek nisu sve kazali. A kako je nakana Franjevačkog instituta za kulturu mira ovom mapom pokrenuti širu akciju božićne pomoći potrebnima, smijemo se nadati da je ona kao oblik ljubavi – mali, ali iskreni – prilog pobožanstvenjenju čovjeka i našega svijeta.

Mirko Jozić